Ne mogu da pišem. Neće me. Svi mi kažu: kad ne ide, nemoj na silu. Znam, naravno. A opet, i ne znam. Otkud znam da je stvarno tako, ako nikad nisam istrajala? Nego: neće, nemoj na silu, i ostavim. Kako da znam da stvarno neće, ako nisam bila uporna, sedela i blenula u prazan papir sve dok ne bude htelo? Prazan beli papir – noćna mora svakog pisca. Možda prazan beli papir, olovka ili naliv-pero u ruci, misli u haosu a u duši strava i užas kao (valjda) kod muškarca kad oseti da je nedajbože zanemoćao. Kao početak kraja. Prazan beli papir jednom – prazan beli papir uvek. Sto puta sam sebi obećavala: u određeno vreme svakog bogovetnog dana ću sesti za svoj radni sto, kompjuterski ili pisaći, ionako stoje jedan uz drugi kao ljubavnici: pisaći je ženski, elegantan, presvučen afričkim hrastom (šta god to značilo), sa izvijenim vitkim stilskim nogama, sa po tri fiočice sa obe strane, na svakoj ručkica od neznamkakvog drveta, nisu mi baš sve rekli kad sam ga kupovala; kompjuterski je mnogo prostiji, pravi muški, da može da nosi teret a i da mi nije žao da na njega tresnem šta bilo pa i ovu cigletinu od monitora. Svakog dana od miline da sednem – ee, šta bi neko dao da se bavi ovako finim, laganim i kulturnim poslom – da pišem nekoliko sati, pa onda ustanem da ručam odmorim prošetam, pa posle opet. Dvokratno radno vreme, milina jedna. A ja nešto ne mogu.
Sto stvari dnevno mi padnu na pamet, neke čak i zabeležim, od nekih započnem priču, tekstić… I opet obećavam i pretim sebi, da ću početi svakog dana da se penjem u svoju radnu sobicu u potkrovlju, da sednem i pišem. Ako ne mogu da pišem, onda ću da čitam. Da razmišljam. Još nisam počela da ispunjavam obećanja. Valjda sažaljevam sebe zbog onog prizvuka pretnje u tom obećanju. A zašto sebi pretim, pojma nemam. Kao da to što pišem nije baš nešto dobro. Nisam dobra žena ako pišem. I objavljujem! Nije to da samo pišem i turam u neku fioku, da mogu i ukućani i svako od mnogobrojnih dobronamernika da pomisli, pa i kaže glasno što da ne: piše ona nešto, neke pričice valjda, tako se prazni, neka je, bolje i to nego da ludnjoše po nama ili da se ned’obog razboli od nečega. Piše, sirota. Šta će? Neka je, bolje nego…
Dugo nisam znala da patim od tog poremećaja. Krila sam ga nekako, mada su moji nanjušili još dok sam bila u nižim razredima osnovne škole, a kako nisu bili baš čisti, još su se time i hvalili. Lako je njima bilo da se prave važni, kao eto mi imamo umetnike u kući. Ili bar liči na to. Kao božemeprosti neka aristokratija. I tako su me zbunili od malena, umesto da mi je neko drmnuo jedan šamar i rek’o: Da pišeš?! To ’oćeš, a?! Da priča komšiluk kako smo nenormalni?! Devojčica, pa da piše? Na šta to liči?! M’rš u kujnu, one sudove da opereš! Ne, oni su me terali da operem sudove, a posle toga da čitam knjige. Nisu me doduše terali da pišem, ali su kad napišem nešto pa idem da im turim pod nos znajući kako će da me hvale, žene puštale po neku suzu a muškarci zamišljeno klimali glavama sa nekom mešavinom odobravanja i negodovanja. Zbog te mešavine reakcija vazda nisam znala baš tačno šta se od mene očekuje. Zato sam obično zaključivala da se od mene očekuje sve.
To sve je doprinelo stalnom povećanju broja i intenziteta mojih interesovanja, koje nisam umela da zauzdam. Umesto da je neko rekao: Da se udaš i da izrađaš decu, pa će da te prođu te bubice. Ne… Doduše, pustili su me da se udam i izrađam decu, ali mi nisu skrenuli pažnju da mogu da, ako počnem da pišem, dobijem jaku reakciju zbog međusobnog nepodnošenja tako različitih vrsta aktivnosti. Samo su me malo gledali popreko i to je bilo sve. To popreko gledanje vam ne pomaže baš mnogo. Nikad ne znate da li vam zavide zato što ste mnogo dobri u nečemu, da li se samo čude jer vam nisu baš sve daske na broju, ili ste potpuno neprihvatljivi okolini.
Tako sam ja, potpuno nesnađeno u ovom konfuznom svetu, počela da pišem, kao da nije dosta komplikovano i bez mog pisanja. Kao da nije dosta seče drveća zbog proizvodnje papira, a onda arčenja tog papira kako bi ljudi ostavljali za sobom neke pisane dokaze o tome kako su zaboga nešto razmišljali.
A sad još i ovo: pisanje u rokovima. Nije to nešto što može tako da se radi. Eto, ja svake srede samo na jednom sajtu treba da objavim tekst. Gde su još dva takva mesta, gde ljudi čuče i čekaju da pročitaju šta sam ja tako pametno i neočekivano, a ipak dovoljno prepoznatljivo imala da napišem?
Ne mogu da im viknem: šta vas bre briga?! Ne mogu, ne bi bilo u redu. Treba da budem zahvalna što neko uopšte hoće da pročita to što pišem.
A ja nešto ne mogu.
Autor: Gordana