Home InfoČitaoci pišu Monahinja Hlamidija

Monahinja Hlamidija

by Redakcija

Monahinja Hlamidija, kako su je pogrdno zvali u njenom rodnom gradu S., te večeri ušla je u kafić kao i obično propraćena pogledima sviju, poput one devojke s početka spota „Balada disidenta“, pre negoli će je oteti i odvesti na lomaču. Ali iz aktuelnog doba sponzorisanih i cenzurisanih, iliti otrovnih i protivotrovnih, pregnimo za trenutak do samog uzroka tog njenog nadimka.

You Might Be Interested In

Čini se da prokletstvu nije mogla da umakne još od rođenja. Otac i majka bejahu najsrećniji na svetu kada su doznali da će dobiti dvojke, tačnije bliznakinje. Unapred im skovaše imena Vila i Svila. Međutim, sam porođaj se iskomplikovao, te doktor upita oca u hodniku za odobrenje, jer to nije redak slučaj kada su blizanci u pitanju da jedno drugo mogu da uguše, tako da se u takvim situacijama pribegava dilemi (koja se prepušta roditeljima): ili da se ide na rizik i nada obema bebama živim i zdravim, ili da se jedno, surovo rečeno, žrtvuje. Otac je slegnuo ramenima, i Vila je bila ta koja je ugledala svetlost dana, a ne Svila. Oba roditelja teško podneše taj sudbinski šamar. Otac je bežao u posao, a neutešna majka je ostajala sa Vilom u naručju. Radoholik ko i svaki drugi, na sve strane se raspršivao, samo da bi izbegavao suočavanje sa problemom. Tako da i ne treba da čudi koliko se zaprepastio kada je stigavši kući, zatekao ženu kako u jednoj ruci drži bebu i doji je, a u drugoj flašu rakije koju poteže poput drvoseče. Smesta je izbacuje iz kuće, i počinje da se o ćerki sam stara. Majka se propila, potucala se od kuće do kuće sledećeg pijanca, viđana je često kako baulja ulicama, prilazi ljudima i za čašicu nudi gledanje u dlan. Obilazi i crkvu, vremenom umišlja da je isceliteljka, govorila je kao medijum, kao zaposednuta. Svetina je u početku posmatrala kao jurodivu, ali se ko i svaka rulja navikla, i skoro ne obazirući se na nju, jer je prosto otišla u šreh, niko nije ni primetio da su je odveli u Bolnicu za duševne bolesnike kao podvojenu ličnost, gde će ubrzo i skončati. Otac nikada nije prestao da krivi isključivo Vilu za smrt druge ćerke. Ceo život se ophodio prema njoj kao despot, a šuškalo se i da je zlostavljao. Kada je nije ignorisao, urlao bi na nju da je ista majka. Ni komšiluk nije imao mnogo razumevanja za nju. Ubrzo su ispredali svakojake priče. Tobože je sadila u povrtnjaku, što je činilo njihovo dvorište, lešine ptica, kao i mrcine pseće i mačije. Pa su još proneli glasinu da povrće neretko zacvrkuće, da kad je pun mesec zalaje, a u februaru da se po noći ne može trenuti od zavijanja.

To je bilo vreme kada je demonija već krčila dobrano sebi put u sve pore društva, pa tako i u školu koju je pohađala. Neretko je bila predmet poruge, i optuživana za veštičarenje. Kada spojimo oca tiranina kod kuće, i vršnjačko nasilje, ne treba da čudi što je pred kraj srednje škole nekoliko puta sebi sekla vene i to uzduž, a ne samo popreko. Razno implantiranje u telo, presađivanje kose, organa, pa i srca, uveliko se praktikovalo, ali sa transplatacijom mozga je došlo do zastoja, da li zbog veštačke inteligencije ili već, nije od značaja, tek, otac će je sve češće slati u onu istu ludnicu gde joj je bila i mati. To je mali grad dakako znao, i kolektivni linč nije mogao izostati. U malograđanštini učmale varoši, gde je čudno i tako reći zabranjeno nasmejati se, a kamoli obući se ekskluzivnije, ekstravagantnije… po svojoj volji, najprostije rečeno, ona je izazivala zavist neviđenu. Sujeta je samo više rasla zbog njenog odgovora u vidu ravnodušnosti. Ti isti koji su se čudili i zabranjivali sve što iskače iz kolotečine, po diskotekama i žurkama su se oblačili kao usred paganskih orgija. Za garderobu njihovog poimanja, ona se oslobodila jednolike uniforme što prerušava svaku novinu. Ona nije bila štono se kaže lepa u savršenom geometrijskom smislu, ali je bila nekako, u nedostatku pravog izraza, neodoljiva. Posebno se isticala opalescencija njenih očiju. Iako je i muški i ženski rod gledao na nju kao na neku jurodivu lujku, ona se naprotiv držala dostojanstveno, kao što nije bila u ritama iz srednjeg veka, već pristojno odevena. Otac jeste bio to što jeste, ali nije dozvolio da ga ćerka bruka i na taj način. To nije bila nikakva emocija, već tipično: bitno je samo šta će reći svet… Vila je bila sve samo ne bez emocija. Plitkouman bi jedino mogao pomisliti da je vremenom oguglala na taj žig u vidu nadimka. Provincija ko provincija mora prišiti nekome etiketu. Ako nema karakterne ili moralne falinke i mrlje, oni će pribeći kreacijama iz čiste zlobe. Naime, niko je nikad nije video sa muškarcem, niti neko može da posvedoči da se ikada drogirala. Ali trač rubrika nije mogla proći bez nje, te je tako ona bila sa svima koji su joj ponudili piće, džoint ili nešto treće. Još su je navodno zaticali prvim jutrom pri otvaranju crkve, u koju se uvlačila ko bogomoljka i mrmljala sebi nešto nesuvislo u bradu. To je bila kap viška, i ona se odmetnu od kuće i ode put manastira.

Isti ovi pouzdani prenosioci glasina, koji žive da bi se naslađivali tuđom mukom, a ne zna se ko se više otpozadi odaje repom ili prazilukom, rekoše da je to tamo negde na Homolju, pa još iza. E, tamo je, vele, lutala besciljno izvan zidina manastira, i postala poznata po tome što je mogla bolje od labradora, pa čak i divljih svinja da nanjuši tartufe. Pošto je i tamo bila na svoju ruku, i nije bila postojana za manastirske kodekse, upućuje se, po njihovim kazivanjima, u najbogatije vlaško selo. Selo je inače pusto kao grad duhova, ali sazdano od sve samih dvoraca i zamkova, naravno gastarbajtera. Tamo se više ne vraćaju ni da umru, a njihovoj deci ne pada na pamet ni da posete to ukleto mesto, gde žive duše nema, pa se čak ni za posao čuvara tog sela nikome ne mili. Osim nje. Boravila je neko vreme tu kao čuvarka, sve dok neki pijani vozač iz obližnjeg sela nije tu zalutao, i imao šta da vidi. Svi oni lavovi, orlovi, sfinge i kojekakve sanđame od betona, oživeli su i kao razuzdani tribali igrali i vijali kolo po kapijama, ogradama i ulazima ispred tih napuštenih kućerina.

Po otkazu, vraća se kući u S. Otac, opet, da ne pukne bruka, prima je s radošću, (pred svetom), natrag. U gradu S. postao je preduzimač zanatskih radova, tačnije koordinator, jer njegova funkcija je bila u smislu kol-centra. U moderno doba, kada se zanati zlatom plaćaju (a ne tamo neka akademska zvanja), on se dosetio, te se tako reći proglasio za centar svega. Kome god je trebao majstor za nešto, njegov telefon kao centrala bio je dovoljan, u zamenu, razume se, za povoljan iznos. Grad ju je dočekao još neslavnije nego što je ispratio. Po njima je bilo potpuno neumesno što se uopšte drznula da se vrati, onako odbačena i prokazana. Međutim, ona je nastavila da živi kao da nikud nije ni odlazila. Za promenu, potražila je sebi posao, ali na koja god se vrata obraćala, ista su se zatvarala. Razlog je nezvanično glasio: nepodobna. Da bi sve još bilo gore, u bilo koji kafić da je ušla, sela i naručila piće, niko nije hteo da je usluži. Ona je uprkos tome, obilazila kafiće, i šetala i šetala. Mnogo osetnija promena tako jasna i žitka da nije mogla promaći nijednoj pripadnici lepšeg pola je to što su muškarci kao hipnotisani zvrjali u nju kad god bi prolazila. Ceo muški svet kao da je bio očaran, kao da to nije bila Monahinja Hlamidija, već neka gorska vila. Ženska je sujeta opšte poznata, jer kad im padne mrak na oči, to je crnje od samoga Erebusa. Te, šta će ona ovde, što ne odjaše na metli preko sedam gora i mora, gde će moći neke silne vojske ili džinovi da utaže taj njen sveproždirući seksualni apetit. Te, prijavite je policiji, odvedite je da se leči, za nju je samo ludnica… Jer, činjenica je da se u muškaraca pojavila prava pravcata epidemija raznoraznih polnih bolesti, od kojih su neki i izdahnuli. Tek, najednom, kada je kročila u jedan kafić, prišla šanku i zatražila piće, i konobar po običaju bi odmahnuo glavom, nedaleko od nje, momak, koji je sedeo tu već neko vreme, naruči za nju to što je tražila. Konobar se posle izvesnog oklevanja namili pa joj prinese piće. Ona sede pored momka.

– Hvala. Sećaš li me se ti? Onako iz mladosti… – reče Vila.

– Ko se tebe ne bi sećao? Haha… odgovori momak.

– Čujem, sad te zovu Pop. Nisi više Vinjak.

Mali gradovi često mogu biti surovi, i kao što je ovaj žigosao Vilu tako je svojevremeno i njega. U mladosti je bio poznati lola i bekrija. Ali, zlurada sredina i njega nije poštedela, te mu nedenuše to: Vinjak. Iako je pio sve živo, valjda što je izazivalo najgadniji prizvuk i mučninu pri samom pomenu, eto bi reč – Vinjak. Identičan slučaj sa njom: nisu imali za šta da se uhvate, te da bi ga muški deo populacije seksualno diskvalifikovao kao konkurenta, natakariše i njemu stigmu. Ta stigma nije poticala od njemu ravnih (kojima naravno da nije smetalo i oni da prihvate), već od najprizemnijih stvorova. Umesto da rade nešto, i nažuljaju ruke kao NKV radnici barem, oni će samo premeštati svoje šuljevite zadnjice po kafanama i trabunjati koještarije o bilo čemu i kome. Da im nije guženja sa partijskim knjižicama, jeli bi gloginje, a ovako izvaljeni kao age zapravo su alkosi, ali u pravom smislu, koji se nijedan tako ne odaziva niti prepoznaje, za razliku od markiranog momka. Mnogi su se pitali kako mu ne dodija to podsmevanje klošara i poganaca koji sebe ne vide u ogledalu. Drugi su se, pak, pitali kako ne ogugla na to. A on je izabrao najneočekivanije. Ni jedno, ni drugo, ni srednje, već najteže i najnedohvatnije. Rešio se da ne beži, da ne menja sredinu, kao i da ne prihvati ulogu lokalne pijandure i dežurne pinjate. Častoljublje se nije dalo iskoreniti. Odvažio se na Bogoslovski fakultet. Završio i pre roka, i u gradu na slovo S. polako zadobijao novi nadimak: Pop. To Pop nimalo nije bilo iz poštovanja, ili kurtoazije barem; naprotiv, i dalje je to moralo sa sobom da nosi i podrazumeva pogrdan, nipodaštavajući prizvuk. Za toliko boemisanje nije bilo opravdanja, ali za samouništavanje je…

– Znaš onu priču o orlu i kokošinjcu? – opali ga opalescencija njenih očiju. Ta dva opala ispod čempresastih trepavica iznenadno i nepredvidivo bi menjala boju. Nekada bi se menjale boje jedna za drugom, nekad bi bile kao duga, nekad šućmurkaste, nekada je jedno oko bilo različito i kao odvojeno od drugoga po boji, a nekada su oba oka postajala totalno bezbojna. – Priča kaže da su lovci gonili puškama orla još od gnezda u gori, i on se u bekstvu domogao samo jednog jajeta, i svestan da neće umaći snajperima, on se obruši ka kokošinjcu, spusti jaje u prazno gnezdo i odlete u visine uz prasak pušaka. Kada se orlić ispilio, kao i drugi pilići, kljucao je i radio što i svi ostali. Najednom kada je nebom proleteo neki orao, on upita majku koku, a ko je ono gore mama?, na šta mu ona odgovori gotovo ponizno, ne gledaj gore džaba, to ti je kralj neba, nego ti nastavi da kljucaš…

– A, znaš li ti priču o sukubi? – upita je Pop sa vragolastim osmejkom.

– Da si Frederik Šopen na neki način, kao tvoja poslednja želja, gde bi ti, da tvoje srce završi? Na nebu, u orlovskom gnezdu, u ZOO vrtu, na planini, u guduri, u kokošinjcu, u toploj porodičnoj supi?

A Pop će:

– U konjaku! Kao i Šopenovo.

Le mal du siecle ili weltschmerz… – nadoveza se ona.

Kad odsvira neko Šopenov komad, osećam kao da sam ronio suze nad gresima što nikada ne počinih, kao da sam tugovao nad nesrećama koje uopšte nisu bile moje, Oskar Vajld. – kao da otpevuši on, a tronuti konobar donese turu, i to, na račun kuće.

Od tada su počeli da izlaze zajedno, najmanje po kafićima. Šetali su jedno kraj drugoga i čavrljali kao da pretaču nešto između sebe. Grad normalno nije mirovao. Ovoga puta, ženski deo populacije je poboleo. Očima su ga ždrale, po mišljenju njihovih partnera. Kakav je to pop, kad nema bradu, od gneva su blebetali. A, on je u stvari bio toliko čista duša da se to doslovno odražavalo i na njegovom čistom liku, dotle valjda, da mu se i brada nije primala za obraze. Bivša darkerka, i probisvet, fuj, sad su kanda sveci. I, dok su oni tako benavili, i kleli, devojka i momak kojima se nije smešila neizvesna sudbina, već samo izvesno crna perspektiva, trudili su se barem u tim svojim nehajnim ćeretanjima da pobegnu od stvarnosti.

– Devica ili raspusnica, šta da mislim o tebi? – zapitkivao bi je počesto, dok se ona pućila.

– Vaša čednosti ili vaše poročanstvo, kako da vam se obraćam? – navodno se nećkala.

Uporedo s njihovim bezazlenim druženjem, već je demonija urasla ko Satanin nokat u dušu čovečju, i na sve strane sekte su uzimale maha. Po mnogim mestima imali su svoja sastajališta, gde bi održavali obrede i činodejstvovali rituale. I tako dolazimo na početak ili kraj, zavisno s koje strane gledano, kada su Vilu namamili u mrak kidnaperi pod kapuljačama, i odveli je na jednu uzvišicu grada S. Tamo je već bila pripremljena lomača. Dve ukrštene grede za raspeće, samo kao naopako postavljeni krst, a pod njim drvena građa, šiblje, letvice i suve grančice. Svud naokolo bile su okupljeni pod kapuljačama i kukuljicama, razne spodobe premeštajući se sa noge na nogu i bajajući nešto sve bučnije. Vila, vezana, glavom nadole, glasa nije ispuštala, iako su joj se sve više primicali ovi kao utvare. Oni u prvim redovima držali su u ruci metle, upaljenog sirka. Plamen je obasjavao sve više lomaču, kada se kao munja pojavi Pop i zagrme iz sveg glasa (držeći u ruci i on metlu, samo neupaljenu):

– Ko greha ne imade nek se plamena ne laća, a ko ga imade nek se svome paklu vraća!

Zbunjena, nespremna i dezorijentisana masa, ustuknu pred tim prizorom. Pop razveza Vilu, siđoše sa lomače, posede je na onu metlu koju beše poneo, i zajedno se vinuše u mračne visine…


P.S. Kao potpisnik ovog (ne)dela, neću se izgovarati novom erom sponzorisanih i cenzurisanih, otrovnih i protivotrovnih, već prostom jalovošću. Pošto mi je nedostajalo moći da sagledam i dočaram istinu, pokušao sam praznine svoje vizije ili klonuće ruke da prikrijem, dodajući ovde-onde poneku crtu koju bih sam izmislio. Ako neko sumnja u moju čast, evo zaklinjem se nad mojim medaljonom Gospe od Lagea.

 

Branislav Jevtić

 

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!