Naši čitaoci su ranije imali prilike da detaljnije upoznaju neke od pripadnika vatrogasno – spasilačkog odeljenja u Smederevu. Ponovo smo im otišli u posetu, a ovoga puta, u centru pažnje je jedna dama. Inače, trenutno je, sticajem okolnosti i jedina u ovom odeljenju.
Priča zapravo počinje krajem prošle nedelje. Kod apoteke „1. maj“ je te večeri došlo do požara u jednoj od stambenih zgrada. Materijna šteta je izvesna, a srećna okolnost je što osim toga nije bilo drugih, većih posledica. I što se Marjana, baš tu, tada parkirala…
Završila sam smenu i krenula kući. Stiga sam, parkirala sam se tu, jer živim preko puta. U jednom trenutku mi se obratio dečko koji naplaćuje parking i kazao: „Ja mislim da ovim ljudima treba pomoć“. Okrenem se i vidim – prozor ceo u plamenu. Odmah sam pozvala kolege. Pozvonila sam na interfon, za mene je to trajalo čitavu večnost. Sve sam interfone odjednom ispritiskala i ušla u zgradu.
Deka je, već sam to videla i spolja, otvorio prozor, a kad sam se popela do drugog sprata, videla sam i da su im vrata bila odškrinuta. Njihov sin je izašao i snaja, ja sam ušla, oni su bili u panici. Oboje su stariji ljudi.
Najpre sam njega izvukla napolje, potom i nju. Zatvorila sam vrata i sačekala kolege. Izvela sam ih iz zgrade kako se ne bi ugušili. Jer, kada sam ušla u hodnik, prepuno je bilo dima i gareži.
Ostali stanari su svi bili takođe u panici. A kada je tako, onda niko ne razmišlja trezveno. Komšijama koje su preko puta sam rekla da svi siđu dole, zbog dima. To su i uradili kada su stigle moje kolege i šef naredio da svi izađu iz zgrade – priča, za SDCafe.rs, vodnik Marjana Vujačić.
Zapravo, baka je, kada je do požara došlo, najpre pokušala sama da ugasi vatru. Bacila je dva ćebeta preko, ali deka je otvorio prozor, što je bila greška jer je time napravio još veći problem.
Mi smo dojavu, taj jedini poziv, dobili od Marjane. Ona nas je pozvala u 19 časova i 18 minuta. Tamo smo bili u 19 i 21. Imali smo prvo problem sa ulaznim vratima koja su bila zaključana. To smo brzo rešili.
Najveći problem je bio u tome što je požar bio u razbuktaloj fazi, a hodnik je bio pun starijih stanara. Kad smo stigli, odmah sam naredio da svi izađu napolje kako bismo mi mogli da uđemo sa vodom. Sve ovo što vam pričam se dešava u prvih 40 sekundi.
Šestorica vatrogasaca sa dva vozila bili su tamo. I ja sam bio u izvidnici. Plamen jeste buktao, stan prepun dima. Kad smo počeli da gasimo, morali smo da otvorimo vrata zbog čega je i hodnik počeo da se puni dimom.
Naravno, mi imamo naše procedure, zna se da u tim okolnostima dim ide gore, dole ga nije bilo. Odmah sam poslao da se otvori prozor, proverili smo gornje spratove, ispoštovali sve što procedura nalaže na dalje.
Kad se sve stiša, obavezno je da vatrogasci provere svaki stan i uvere se da je sve u redu – priča nam Miroslav Krstić, mlađi vodnik i vođa odeljenja.
Ovaj se slučaj odigrao na drugom spratu. Ali ako ste na višim spratovima, a požar je niže, kako su nam Marjana i njene kolege objasnili, najčešće je pravilo da ljudi odatle ne izlaze. Potrebno je da ostanu unutra, zatvore vrata i stave mokre krpe, da dim ne ulazi.
Jer, ako oni sa četvrtog ili petog sprata krenu niže, a požar je na drugom, dim koji ih čeka dole, onemogućiće ih potpuno da izađu. A to se i našim vatrogascima dešavalo u praksi da vide – nalazili su po hodnicima zgrada ljude koji su se nagutali dima, kašlju i guše se. Instiktivno, čovek uvek prvo pokuša da pobegne, ali to nije uvek najbolje.
Inače, baš u toj intervenciji bila su angažovana i trojica naših sagovornika iz prethodne priče. Iskusni i odlično obučeni momci koji su svoj posao kao i uvek odradili uspešno. Istovremeno, druga je ekipa bila angažovana na još jednoj intervenciji.
Pošto je stariji gospodin iz stana u plamenu ujedno i srčani bolesnik, preventivno je pozvana ekipa hitne pomoći. Sve se dobro završilo. Na pitanje šta bi bilo da ona nije odreagovala odmah, Marjana pretpostavlja da bi neko drugi ipak pozvao vatrogasce, s tim što bi situacija, sa svakim minutom koji prođe postala teža.
Stanari ih nisu pozvali jer su čitavo vreme pokušavali da sami ugase vatru. Ali minut ili dva u takvom dimu mogu da ostave ozbiljne posledice. Meni se posle javila unuka, da mi prenese da se baka zahvaljuje.
Uzrok nije zvanično utvrđen jer oni nisu tražili uviđaj. Prema onome što su nam oni kazali, zapalilo se ulje iz šerpe i zahvatilo aspirator – objašnjava Marjana Vujačić.
Ona je zaposlena na radnom mestu vatrogasac spasilac, ali trenutno je raspoređena u centru veze gde je inače u svakom trenutku angažovan neko od vatrogasaca kao operativac.
Iako sada nije na terenu, ona je prethodno bila aktivan vatrogasac spasilac, sa znatnim iskustvom. Na pitanje kako je odabrala profesiju, odgovara nam da je želela baš to.
Ovo 13 godina radim. Sviđa mi se taj posao. Poželela sam da probam, da konkurišem i vidim mogu li da prođem. Prošla sam i to je bilo to. Tada sam već bila u braku. Muž se zaprepastio kada sam mu kazala da želim da budem vatrogasac.
Ovo je poziv za svaku osobu koja tako nešto voli i želi da bude humana, takva osoba treba da se prijavi. To je ono što je najvažnije, po mom mišljenju. Ovde su svi inače takvi, žele da pomognu drugima. Ako ti je još to i posao, onda je to pun pogodak. I svi smo mi ovde slični. Na isti način doživljavamo naš posao i ljude uopšteno.
Žrtva je potrebna za sve. Tu je odvojenost od porodice, pa noćne smene. Prosto, za tako nešto morate i da imate podršku najbližih i porodice. To je najbitnije. Ali, radim ono što me ispunjava. I srećna sam. Svaki put kada krenem na posao, ja idem sa zadovoljstvom – poručuje Marjana.
Ovo zanimanje je umnogome i zahvaljujući medijima i pozitivnom imidžu koji vatrogasci imaju u javnosti, doprinelo tome da je interesovanje prilično. Po pravilu se za konkurs od svega nekoliko radnika, prijavi mnogostruko više kandidata.
Poslednjih desetak godina je konkurs veoma rigorozan. Za razliku od ranijeg vremena, kada je uglavnom, „prečicama“ dolazio da bude vatrogasac onaj ko u porodici već ima nekog ko se time bavio, sada je to drugačije.
Ide se na psiho test, ozbiljne fizičke i zdravstvene provere. I zaista, svaki kandidat mora da bude izuzetno spreman da bi ušao u najuži krug izbora. Sve to prošla je i Marjana. I ne samo to.
Čak i u slobodno vreme, opet iz humanosti, odabrala je nešto što zahteva odricanje kako bi se pomoglo nekome u nevolji. Ona trči za sakupljanje sredstava kojima se pomaže lečenje dece:
Trčala sam dve humanitarne trke. U septembru je bila trka od 200 kilometara za malu Lenku i u januaru za Magdalenu,150 kilometara. Tako da – volim ja to sve to. Da pomogneš nekome, pa sport, adrenalin…
Biće u septembru ponovo trka, videćemo za koje dete, ali trčaće se 300 kilometara. To je mesečno 300 kilometara. Dnevno ih podelimo pa koliko ko može kog dana, ali je bitno da se ukupno istrči ta kilometraža – kaže Marjana.
Ona trenutno nema kolegenicu, ali ima mnoštvo kolega, a ponosan na nju, kao i sve pripadnike svoje jedinice je i Igor Torbica, komandir VSČ Smederevo:
Svi u jedinici su ponosni na njen postupak. Marjana je na poslu izuzetno odgovorna i savesna. Ispunjava sve zadatke shodno njenim obavezama. Izuzetno je dobar drug i prijatelj sa svima u jedinici.
Napominjem i da ovo nije prvi i jedini slučaj da je neko od pripadnika VSČ Smederevo pritekao u pomoć, kako u tehničkim intervencijama u saobraćaju tako i u požarima.
Svi pripadnici su u svakom trenutku spremni da priteknu u pomoć u svakom vidu nesreća i vanrednih situacija jer naš posao je izuzetno human i ne može da se ne radi srcem i sa mnogo požrtvovanja – poručuje komandir Torbica.