Gost Narodne biblioteke Smederevo bio je autor romana „Koziji ustanak“ Saša Mladenović i urednik te knjige Milivoje Pajović.
Mladenović je rođen i odrastao na Vlasini, u selu Kruševica. Diplomirao je farmaciju, specijalizaciju iz medicinske biohemije uradio je na VMA.
Prethodno je objavio romane „Rt dobre nade“ i „Vaše karte, molim“ kao i dramu „Guten morgen Srbijo“. Bio je finalista na 13. Deretnom konkursu sa neobjavljenim rukopisom „Laku noć Mr Hokins“.
“Kozji ustanak” napisao je na obali reke Bangui u Centralnoafričkoj republici koja ga je podsetila na davno prošlo vreme kada je Vlasina tekla svom svojom silinom dok je nisu prigušili izgradnjom minihidrocentrala.
Pajović objašnjava da je do ustanka zaista došlo. Roman je intelektualna stvar. Autor motivaciju nije našao izvan svog života, ne u fikciji i ne u izmišljotinama, već u onome što živi, napominje urednik.
Saša se godinama na terenu intenzivno bavi zaštitom reka Stare Planine. On je i aktivista, oficir vojske, rodoljub, čovekoljub i dobroljub. Na svaki način posvećen zaštiti opšteg dobra svih.
Bitno kod ovog kod romana je da je opisana sredina koja se svakodnevno može prepoznati u bilo kojem kraju naše zemlje. Radi se o napuštenim krajevima u kojima jedna grupa ljudi želi da ostvari ideale slobode, tako što će revitalizovati okruženje u kojem živi.
I podići sve što se može podići, ostati na zemlji i izvorima koji su im dati od rođenja. Ali, dešava se da neko želi da reke i vodotokove, smesti u uske cevi, da ponizi planinu, šumu i goru, da poništi mišljenje, iskustvo i navike ljudi. Tako što će novom tehnologijom, koja ne poštuje tradicije, eksploatisati ono što njima pripada.
Intelektualac u nama ima doboše i zurle, ima pištaljke, šerpe i lonce i njima udara. Upravo je roman “Koziji ustanak” nešto što je na konkretan način probudilo razmišljanje. I nije slučajno 2023. bio u najužem izboru za Beogradskog pobednika, a u širem za NIN-ovu nagradu – kazao je Milivoje Pajović.
Autor pomno posmatra svet oko sebe, razmišlja o njemu, traži svje mesto i tome progovara kroz književnost o egistencijalnom problemu kolektiva.
Tu se razgovara i kritikuje, osvrće na vreme koje je bilo pre. Ne zato što je bilo bilje, već zato što je budilo nadu da se nešto može promeniti i popraviti.
Za tri glavna lika, mladost je prohujala. To su Džonta, Gorča i major Milivoje. Oni su nepokolebljivi seoski momci. Svako je iz svojih razloga ostao u svom kraju, na svojoj zemlji.
To su autentični ljudi, lokalci, jednostavni, ali ne prosti. Nisu sveni bogatstva koje poseduju i kapaciteta slobode koju imaju.
Pridružuju se jedan drugome i odlučuju da stvore novi svet. Život im okreće leđa, ali oni ne odlaze, ostaju i bore se protiv pošati oličene u buldožerima, uskim cevima, halapljivim gazdama željnim kilovata jeftine energije.
Naseljavanjem na njihovim prostorima brišu sećanje na pokolenja koja su prethodno živela u slobodi i od onoga što im priroda ponudila. Nešto im je oteto i autor piše o njima. Glavni motiv je ipak ljubav. Tvoreći zajednicu i prikupljajući istomišljenike sa svih strana on peva o slobodi i ljubavi – dodaje Pajović.
Kako je istakao autor, on nije imao ambiciju da postane pisac iako je pisao u najranijim danima. Stil pripovedanja koji koristi, umnogome ima veze sa onim što je kao dečak slušao, neretko satima…
Moj otac je bio seoski nastavnik i bio sam okružen starim ljudima koji su bili nepismeni, ali su bili vrsni pripovedači. Tim pričama nije bilo kraja. To moje pripovedanje posle 20 godina pisanja dobija neku formu. Ja sam seljački pisac. Ovaj roman je nastao, zbog događaja za koje ste čuli u mestu Rakita.
Ja sam se te 2017 – 2018. spremao da idem u Afriku, mirovnu misiju. Rakita je od Vlasotinca gde žive moji roditelji nekih 50 kilometara. Tamo me je jedan čovek pozvao da se sretnemo. Nešto je želeo da mi ispriča. Ja se spustim do Babušnice, na čijem početku su i table na engleskom jeziku, piše Welcome, pa gde je centar i ostalo…
A nigde žive duše nema da pitam kuda dalje da idem. Nabasam na jednog jedinog momka, a on gluvonem. U Rakiti me je sačekao jedan vojni veteran. Ispričao mi šta se tamo dešava, da su došli stranci, hoće da im uzmu reku od koje oni žive.
Shvatim da moram da napišem roman jer su pre toga oteli reku u mom mestu, Bistricu i sa njom najvredniji deo života. Svi ovi likovi u romanu su oni sa kojima sa odrastao.
Obišao sam celu Srbiju i video da su sela pusta. Tamo žive samo stariji ljudi, sami samcati. Ja sam napavio jednu utopiju gde žive ljudi, oslonjeni sami na sebe i žele da u poznim godima daju smisao svom životu.
Ako ja ne mogu u svet svet će da dođe kod mene – to kaže Džontra… I zaista, dolazi cela Srbija pre nego što u mesto stignu i oni koji imaju loše namere. Tu počinje zaplet romana – objašnjava autor “Kozijeg ustanka”, Saša Mladenović.
Interesantno će čitaocima biti i da vide delo na originalnom dijalektu kojim se govori u ovom delu Srbije.
Razgovor je vodila bibliotekar i književnica Ivana Stojić, a na kraju, bilo je reči i o tome da je knjiga dobila naslov po tome što su upravo koze bile presudne za epilog pomenute borbe. Naime, kada već više nisu imali čime i kako da se bore, meštani se sete da upotrebe koze.
Na okupatore koji stižu bagerima i cevima oni kreću onim čime raspolažu – žednim kozama koje u strahotivom jurišu kreću na investitore. Glavni junak strada sam od sebe, sve za ideju i opšte dobro kako to već biva. Ali pobeda za dobro svih neretko traži žrtve.