Sinoć sam odgledao (za mene prvu) predstavu na jubilarnim 30. Nušićevim danima, Ljubav na seoski način, amaterskog pozorišta iz Krnjeva. Pohvalio bih same glumce na entuzijazmu i želji da iznesu i interpretiraju ovakakav komad, trudeći se da utisnu lični pečat celoj priči. Ipak moje skromno i nestručno mišljenje je da je ovo bio prevelik zalogaj za njih. No to i nije tema ove pisanije.
Veći utisak na mene ostavila je publika (po ko zna koji put) od same predstave. S obzirom da je ulaz bio besplatan, sakupilo se tu dragi moji, svakojakog sveta.
“Kad je džabe i sirće je slatko”– stara narodna.
Nisu ljudi krivi, što ne znaju.
Nisu krivi što jednom godišnje imaju priliku da gledaju neku umetnost a dobili karte za Dž. Istripovale se babe, da gledaju Kursadžije, Farmu ili Velikog brata, pa ko vele u pauzama za reklame da iztračare po koju. Nisu ljudi krivi što ne znaju kad da aplaudiraju. Nisu krivi što misle da im je predstava fudbalska utakmica pa mogu da zvižde i arlauču. Verovatno nisu krivi ni za telefone, suncokret, čips i ostale zanimacije za zube i dušu. Niko ih nije učio, ili je bilo jako davno.
E ovako. Ovo je početak 30. Nušićevih dana, i da nas čika Branislav ne bi kleo i stideo se nas na onome svetu pred ostalom kulturnom rajom, nije na odmet znati.
Autor: Z