Šta bi sve moglo da se desi u imaginarnom Nušićevom delu „Mali grad“? Moglo bi da se desi mnogo komičnih stvari. Da li bi moglo da se desi da pozorište ne počinje sa predstavom dok uvaženi gradonačelnik ne završi sa poziranjem ispred bine i ne sedne na svoje mesto, međ’ obični puk? Moglo bi. A da li bi moglo da se desi da glumci zaboravljaju tekst i saplićući se o sopstvene jezike? Ili da, tokom dijaloga, jedan drugome odgovaraju i pre nego što im je postavljeno pitanje? Moglo bi.
Tako se i desilo u Malom gradu treće večeri Tvrđava teatra. Kao i svake od prethodnih večeri, nekih 15 minuta od zakazanog početka, a nakon što je gradonačelnik seo u prvi red, počela je predstava „Ja sam vetar“ norveškog autora i dramaturga Juna Fosea. Predstava sa saplitanjem o jezike i upadanjem u reč. Ali, kao i kod pomenutog Alkibijada Nuše, nije sve bilo tako crno. I pored grešaka glumaca Milutina Miloševića i Bojana Žirovića, i pored toga što kažu da je Fosea teško izvoditi, odlična scenografija nam je donela beskrajno more, i tiho i burno, sa velikim talasima koji su se širili sa bine na kule i zidine Malog grada, dok su svetla pričala svoju priču o burama i nemirima duša dva čoveka na čamcu. Nisam gledao ni jedno drugo izvođenje predstave “Ja sam vetar”, ali sam duboko uveren da je režiser Stevan Bodroža uspeo u svojoj nameri da nam prenese Foseovu dramu, koja je, prema rečima samog režisera, ono što Fose u svojoj drami nije napisao. More, magla i čamac toliko su me impresionirali da sam odmah odlučio da u najskorije vreme i pročitam dramu “Ja sam vetar”. A to i jeste svrha pozorišta. Da pokrene nešto u vama. Pa makar i nešto najsitnije.
I gromoglasni aplauz na kraju predstave nije bio lažan ili iznudjen. Publika Tvrđava teatra ga je dala onako kako prava publika i daje aplauz. Od srca. Dobila ga je cela ekipa predstave jer ova publika zna i da oprosti manje nesavršenosti.
Za SD Cafe: Milan Đurić
Izvor: SDCafe