Napad na železaru je izdaja zemlje! Ovo je poručio Bojan Bojković, član Nadzornog odbora „Železare Smederevo”, koga je očito naljutilo saopštenje DS-a izdato, kako kaže, baš uoči pregovora sa Kinezima. A demokrate su pitale naprednjake i premijera Vučića šta se desilo sa najavama da će čeličana za šest meseci od dolaska novog menadžmenta biti profitabilna i da li je tačno da joj je dato oko 180 miliona evra preko Fonda za razvoj.
Umesto da odgovori, pogotovo na ovo drugo pitanje, jer je u to vreme bio prvi čovek finansija u železari, Bojković je kao „apolitična ličnost i profesionalac sa inostranim iskustvom”, kako je sebe nazvao, brzopotezno izračunao: pitanja = napad; trenutak = izdaja države! Tu „patriotsku” formulu odmah je saopštio Tanjugu, a oni Srbiji. Naizgled jednostavna jednačina uvela nas je ponovo u opasne podele na izdajnike i one druge.
Da fabrika u Smederevu nije uspela da ostvari profit u prošloj godini, nije otkrio DS već Peter Kamaraš, čovek koji trenutno upravlja srpskom čeličanom. Zašto Bojković nije optužio ovog državljanina Slovačke za izdaju Srbije? Zar pre nekoliko dana nisu održani pregovori sa Kinezima?
Da je država preko Fonda za razvoj upumpala veliki novac u železaru obelodanio je još u oktobru prošle godine Centar za vladavinu prava. I tada se uveliko pregovaralo sa Kinezima. Nije se digla naročita prašina. Lično sam za komentar zvala direktorku Fonda za razvoj i ministra Željka Sertića. Pogađate, ćutali su.
I najvećem laiku jasno je da je železara ponovo ubačena u predizbornu igranku.
Zabrinjava, međutim, opasna igra reči i još opasnije podele. Bojan Bojković sa svojim zapadnim iskustvom u komunističkom maniru svoje neistomišljenike proglašava izdajnicima zemlje. Sebe, s druge strane, proklamuje u „Mesiju” koji stoji na braniku domaće čeličane i brani je od silnih „neprijatelja”.
I sama sam više puta zbog istraživačkih tekstova o železari na stranicama „Politike” etiketirana kao „mrzitelj” železare koji, jelte, radi protiv interesa države. Uvek su tu bili neki tajni pregovori koji, eto, samo što nisu gotovi, a ja baš tad našla da pišem. Mi, novinari, dežurni smo krivci, iznosimo poslovne tajne konkurenciji, miniramo dogovore od Rusa, Belorusa, Ukrajinaca, Indijaca, preko Engleza, Turaka, Amerikanaca, pa do Kineza. Inače, u ovoj fabrici sve je transparentno, a ništa nije u interesu javnosti da zna. Tamo cvetaju ruže i da nije novinara odavno bi se našao kupac. Tako ispada.
E, pa, previše je. Ne bih da zvučim kao Bojković, ali moram da kažem: železaru niko ne voli više od nas Smederevaca. Iako od nje samo životarimo, za razliku od mnogih. Istina, moji roditelji u nju nisu uneli inostrano iskustvo, ali su tamo ostavili pola svog života i nisu otišli u inostranstvo.
Olivera Milošević
Izvor: Politika