Rođena ste Smederevka, kako se osećate kad to neko spomene u vašem prisustvu?
Volim to što sam rođena u Smederevu i što pripadam jednoj od starijih smederevskih porodica. Mislim da svi imamo nekakvu potrebu za pripadanjem, da je to u čovekovoj prirodi, da je na neki način i posledica čovekove slabosti – sigurno ne snage. Mislim da nikada nisam imala potrebu da to posebno ističem. Inače sam valjda tako vaspitana da budem obzirna prema ljudima, a insistiranje recimo u razgovoru na tome da ste rođeni ovde ili da imate neke druge naizgled prednosti ili urođene kvalitete uvek može povrediti nekoga. Mada, volim to da istaknem kada osetim da ima potrebe i kada je primereno. Drago mi je i kada to neko pomene. Nedavno sam prisustvovala promociji knjige o smederevskim alasima i doživela sam mešavinu jakih emocija kada su pominjani moji ujaci, majka, deka…
Porodični koreni vam sežu iz druge države, recite nam nešto o tome?
Moji porodični koreni su zasađeni (ili iščupani) u više država, ali pretpostavljam da mislite na moje rusko poreklo, jer se o njemu najviše zna i uvek sam ga najviše isticala. Najveću pripadnost u smislu porekla i osećam ka toj strani. Priča moje porodice je jedna od mnogih sličnih priča s početka dvadesetih godina XX veka u Srbiji, a u Smederevu je bilo mnogo ruskih porodica koje su se nastanile i ostale ovde. Moj deda je rodom iz gradića Očakovo, nedaleko od Odese. To je porodica Rusa koji su živeli u Ukrajini. Moji rođaci, direktni potomci iste porodice, i danas žive tamo.
2004. godine izdali ste roman Sepia, da li je i u kolikoj meri on inspirisan vašom porodicom?
Roman „Sepia“ je posvećen mojoj porodici, prvenstveno mojim ujacima, ali sama radnja romana nije inspirisana porodičnom biografijom. Počela sam zapravo da ga pišem najviše potaknuta besom i nemoći koje sam osećala tokom nesrećnog bombardovanja Srbije. Zato bih mogla da kažem da je roman nastao više zbog mog osećaja pripadnosti srpskom narodu. U romanu postoje detalji iz stvarnog života mog dede, nešto izmenjeni i uklopljeni u radnju. Iako se to u samom romanu ne pominje, radnja se događa u Smederevu i čitalac Smederevac to nedvosmisleno može da prepozna. Ali, roman nije posvećen ni Smederevu. Možda je najviše posvećen mojim uspomenama, a pomešano sa potrebom koju sam tada osećala, da tim nesrećnicima koji su nas bombardovali nešto kažem. Imala sam želju da saopštim celom svetu da nama, pored nas samih, neprijatelji nisu potrebni. Mi smo sebi najveći neprijatelji.
Da li još uvek pišete?
Pišem. Ne onoliko koliko bi trebalo i koliko bih želela. Moje vreme, moj duh i moju energiju je poslednjih godina uzela pod svoje druga vrsta strasti i rekla bih gladi, a to je izučavanje homeopatije. Nisam savršen organizator svog vremena a ni energije, pa ne umem da preraspodelim svoje želje, čežnje, strasti i ambicije. Zato sam zapostavila pisanje, iako imam započet drugi roman, skoro završenu zbirku kratkih priča, pripovetku i čitavu riznicu ideja o novim spisateljskim poduhvatima. Imam i plan da u narednom periodu napravim jedno temeljno pospremanje svojih ideja i ostvarim svoju veliku želju, da se svakodnevno bavim i pisanjem i homeopatijom.
Već više od 15 godina se bavite izučavanjem i aktivnom primenom homeopatije. Recite nam nešto o tome?
U homeopatiju sam bukvalno uletela – i za mene je to bilo sasvim neočekivano i neko vreme čak nisam ni shvatala koliko sam duboko zagazila u izučavanje. Činilo mi se jasnim, jer sam tražila rešenje za zdravstveni problem jednog od svoje dece. Kada sam se upoznala sa delovanjem homeopatije, počela sam i da je primenjujem – sama, bez ičije podrške ili smernica, jer je ona u to vreme kod nas bila potpuno nepoznata. Ni nekoliko godina kasnije nisam znala koliko daleko sam odmakla. Kada sam shvatila, a prošlo je već skoro deset godina od mog prvog susreta sa ovom naukom, napisala sam knjigu o svojim iskustvima, kojom sam želela da ljudima kod nas približim ovu medicinu i ohrabrim ih da krenu istim putem, s obzirom da se relativno lako može ovladati onim što ona pruža i svaka porodica bi mogla da je uvede u svoj dom. Kako sam u to vreme imala već pozamašno znanje o praktičnoj primeni ove medicine, drugi deo knjige sam napisala kao jednu vrstu priručnika za početnike. Doduše, to sam uradila sa malom zebnjom jer nisam imala osećaj koliko je zapravo moje znanje i da li sam sposobna da ga na adekvatan način približim čitaocu koji je laik: da li će ljudi moći na osnovu mojih instrukcija da leče svoje bližnje u određenim situacijama? Ispostavilo se da su homeopate kojima sam poslala rukopis na profesionalnu procenu bili veoma zadovoljni i tako je knjiga „Homeopatija – porodična iskustva“ objavljena 2009. godine. 2010. sam, sa već 12 godina iskustva u ovoj oblasti, započela svoje formalno obrazovanje.
Koliko je homeopatija drugačija od „zvanične“ medicine?
Homeopatija se skoro po svemu razlikuje od takozvane zvanične medicine. Razlika i počinje u samoj osnovi: definiciji bolesti i zdravlja, iako deklarativno zvanična medicina ima skoro identičnu definiciju zdravlja kao i homeopatija. Ali, homeopatija svoju definiciju sprovodi u praksi, za razliku od ove druge medicine. Druga osnovna razlika se odnosi na sredstva koja se koriste za lečenje: za razliku od tzv. zvanične medicine koja koristi supstance kojima suzbija simptome bolesnog stanja, homeopatija koristi lekovita sredstva koja su slična simptomima. Ovaj stav potiče još od Hipokrata, pa i pre njega, jer je on bio prvi koji je zapisao a ne i onaj koji je izmislio ili prvi shvatio. Treća razlika se odnosi na različitost u pristupu zvanične medicine naspram svih ostalih medicinskih sistema koje ne nazivamo bez razloga holističkim. Osim homeopatije, postoji još nekoliko sistema lečenja i svi polaze od celovitosti čoveka (holizam). Jedino je zvanična medicina u samoj osnovi discipline podelila čoveka na desetine i stotine sistema organa, delova istih tih sistema, tkiva itd. Za homeopatu je čak i podela na fizički, mentalni i emocionalni nivo netačna, jer se tu nema šta deliti – sve je jedno, celina. Takođe, homeopatija je potpuno individualizovana medicina. Svaka osoba će dobiti lek koji odgovara tačno njoj. Ne postoje lekovi za ovu ili onu bolest, jer homeopatija leči određenu osobu koja se u datom momentu nalazi u bolesnom stanju, a homeopata taj lek određuje na osnovu svega što karakteriše upravo tu osobu.
Skoro ste dobili prestižnu nagradu u polju homeopatije, pojasnite nam.
Mislim da će nagrada koju sam dobila tek postati prestižna. Ja sam drugi dobitnik te nagrade. Prvi put je dodeljena oktobra 2012. godine. O tome šta znači ova nagrada možda je najbolje da vaši čitaoci pročitaju u kratkom tekstu objašnjenja, ovde: http://porodicnahomeopatija.com/nagrada-za-izuzetnost.html
Šta je Vaš moto i šta vas inspiriše i tera napred?
Život valjda. Mislim da nikada nisam imala neku zvezdu vodilju ili ideal koji bih mogla da pretočim u reči i zato sam sada zatečena ovim pitanjem, pa preturam po glavi – kao da mora da postoji nešto što me tera napred ali sam zaturila reč. Sad kad razmišljam, možda bi to mogla da bude potreba za učenjem, znanjem, proširivanjem vidika, ispitivanje sveta oko sebe i sebe u njemu, radoznalost, uzbuđenje i radost koja prati sve to.
U čemu se razlikuje Smederevo nekad i Smederevo danas?
Razlikuje se u svemu onome u čemu se bilo šta drugo razlikuje u tom odnosu nekad-sad. Ljudi su rekla bih skloni da pridaju previše značaja tim razlikama i promenama. To vam je kao kada čujete starije ljude kako komentarišu o “ovim današnjim mladima”, i tako iz generacije u generaciju. Normalno je valjda da se meni mnogo toga razlikuje sada u odnosu na vreme od pre trideset godina. Pa, ja sam imala toliko godina manje, moj život je bio sasvim drugačiji, interesovale su me druge stvari, neke ljude i pojave uopšte nisam primećivala a na neke sam bila veoma koncentrisana. Ono što bih izdvojila kao za mene primetnu razliku je potpuno odsustvo entuzijazma, ali mislim da se to ne odnosi samo na Smederevo. Neki drugi faktori, a ne vreme, su doveli do toga.
Šta najviše volite a šta ne volite u Smederevu?
Volim Smederevo i to je neko univerzalno osećanje, stav i opredeljenje – to je ono kada ste nekada odlučili da ćete nešto ili nekoga voleti, a odlučili ste jer niste imali izbora. To je deo mene. Poslednjih godina mi se ne sviđa život u Smederevu a to je već ono sasvim praktično, što nema veze sa ovim prvim. Zašto mi se ne sviđa – spisak bi bio poveliki, morala bih da nabrajam pojave u gradu koje me nerviraju, time bih kod sebe izazvala negativne emocije a vaše čitaoce podelila možda na “za i protiv”. To ne želim.
Da ste neka „vlast“ šta bi ste prvo promenili i na čemu insistirali?
Nikada ne bih bila vlast i ne mogu to ni da zamislim. Ono što bih ja promenila kada bih mogla, nekako već činim – menjam sebe i trudim se da uvek kada mogu napravim neki pozitivan uticaj na svoju okolinu. Nisam od onih koji traže izgovor da nešto ne urade, spadam u onu manju grupu koja traži razlog da uradi. Zato ne mogu da prihvatim stavove većine ljudi oko sebe kojima je stalno neko kriv za ovo ili ono. Naravno, živim u ovoj državi, u ovom gradu i osećam sve što pritiska i druge moje sugrađane i sunarodnike, ali uvek postoji pitanje koje mislim da bi svako sebi trebalo da postavi kao prvo: šta sam uradio ili uradila, da bi moj dom, odnosi u mojoj porodici, moje dvorište ili bilo šta na šta mogu da utičem, bili samo malo bolji? To bih promenila, taj opšteprihvaćeni stav, ali za to bi mi bio potreban čarobni štapić, a ne položaj na vlasti.
Znamo da ste od samog početka uz SDCafe, šta mislite o našem radu?
Iste godine kada je osnovan SDCafe počela je i naša saradnja. Iste godine je objavljen moj roman “Sepia”. Sećam se da je počelo tako, da sam mislila da će se završiti pre nego što uspemo i da se vidimo, jer smo prethodno imali samo nekoliko telefonskih razgovora i jedan moj objavljen tekst. Bilo je to u SD Panorami, zanimljivom izumu SDCafe-a koji je potrajao neko vreme. Ne mogu da budem objektivna kada je u pitanju SDCafe. Rasli ste tu pored mene, ponekad sam vas vodila za ruku preko ulice, stresala sa vas prašinu i oblačila vam najlepša odelca. To je vrlo slično onome što sam rekla o svojoj ljubavi prema Smederevu. I sada, deset godina kasnije, kada ste vi porasli a ja zašla u svoje najlepše godine do sada J, šta reći? O vašem radu: pa tu ste, ojačali, sazreli u svakom pogledu, slavite deset godina rada u branši u kojoj su neki, tada jači od vas, sada već zaboravljeni, a koliko sam upoznata sa planovima – smeši vam se iz budućnosti još jubileja.
Vaš blog je bio jedan od prvih i najčitanijih na SDCafe-u, možemo li očekivati neku novu seriju tekstova?
Odgovor na to pitanje ne mogu da vam dam. Veoma bih volela da bude tako. SDCafe je jedino mesto na svetu na kome sam ja pristala da objavljujem tekstove u vidu bloga i sviđalo mi se to moje mestašce. Zapravo, još uvek imam osećaj bliskosti sa njim: kao neki mali letnjikovac u koji sam prestala da odlazim a znam koliko mi je tamo lepo. Eto, možda je to najprecizniji odgovor na ovo pitanje. Ako nije precizan, sigurno je najiskreniji.