Home InfoČitaoci pišu Dunav, Jezava, tvrđava, košava, familije mi, familije mi…

Dunav, Jezava, tvrđava, košava, familije mi, familije mi…

by Redakcija

S početka neko bi rekao: a kakve veze ima ovakav naslov sa temom koja ide? Međutim, ovo je još jedna u nizu ekspertiza našeg mentaliteta male sredine, samo ovog puta kroz fudbalsku prizmu.

You Might Be Interested In

Elem, kada bi sada po vetrometini najgoroj, izbacili iz kafana bar pedesetak smederevskih nesuđenih, da ne kažem, propalih fudbalera, garantujem da bi mogao da se sačini jedan solidan sastav za aktuelnu Super ligu Srbije.
Fudbaleri svih kafana ujedinite se!

Primera radi, kada sam ranih devedesetih doveo drugara iz odeljenja iz srednje beogradske Arhitektonske tehničke škole „Vojislav Ilić“ u školsko dvorište O. Š. Branislav Nušić, gde se igrala uobičajena fudbalica, on se zapanjio. Posle nekog vremena parnjak mi reče: „Ej, jbt, do sad sam bio ubeđen da si ti najbolji svih vremena, a sad shvatam da je ovde svako bolji od tebe.“

I, u tome nimalo nije pogrešio. Ko bi popamtio sve naše stare virtuoze i asove fudbalskog poprišta. Lasno se dičiti Aleksandrom Mitrovićem, Gošom Bogdanovićem, braćom Sikimić (i da ne zaboravimo najvećeg talenta Ducu Pavlovića, i njegove kobne sudbe),  itd., itd. Nekada, u staroj Jugi nije bio poznat samo Metalurg, kasnije FK Smederevo, zatim Sartid, da ne izuzmemo Želju, ali treba pomenuti da su u ta doba naša sela i te kako uvažavala ugled jednog pristojnog trećeg ranga u toj zemlji koju je cela planeta zvala: evropski Brazilci. Ko što su svi umirali u lepoti, ponekad i doslovce, ovdena je, malo teže za objasniti, kao da je bio autohtoni, izolovani fudbalski entitet ili distrikt. Kao da nije postojao okolni svet, tu se padalo, kršilo, „dizalo pecaljke“… jednom rečju ginulo za svaku bubamaru. Toliki protraćeni životi, potencijali… vaj! kao prolazne vrednosti nisu kopčale da je to obično gubljenje vremena, dok u Beogradu mnogo oskudniji talenti prolaze, i bez trnja putem zvezda gaze. Primera radi, kada je jedan od najvrsnijih tehničara pred put u Tuluz pravio ispraćaj, ja sam mu se obratio sa starom latinskom maksimom: Sve imaš atribute, ali zapamti: samo sreća prati hrabre! Pretpostavljate, brže se vratio nego što je otišao. Falila su mu cohones… O njemu samo reč-dve iz hlada borova: uvek je taj, a šta nego džiberski, igrao navodno sa dvadeset posto zalaganja. Ma mani ga Mito. Jerbo, ovdenaka je večito igrao tako; a zašto? Pa, zato, ako te ponizi sa travčicom u ustima, on je car, a, ako izgubi, ondak nije njegova krivica, jel, jer je igrao pobogu sa samo dvadeset posto. Takvih bisera ima ihahaj, no da se mi vratimo u sadanje vreme. Nema više pikanja specijalke po grbavim terenima, kaldrmama, betončinama, šljakama i kaljugama, a sve iz one infantilne dečačke potrebe za dokazivanjem i nadmetanjem. Smederevski rasadnik fudbala sveo se na glupe i pohlepne roditelje koji od malena guraju decu samo u balone isključivo iz interesa. Otud raznorazni freestyler-i, koji nikad nisu niti mogu biti beton-ligaši, dok svaki prosečan fudbaler lako savlada te njihove cake, i podsmevaju im se.

Ja kao puki hroničar, ne mogu, a da se ne setim jednog životnog kamikaze. On je tek protraćio svoju harizmu. Nije njega bilo briga za onu: „Bolje biti petao u svom kokošinjcu, nego petlić u velikom gradu.“ Počnimo od kraja, sistematski ga je ubila malograđanština. Još u osnovnoj školi pokazivao je n e š t o. Možda je najbolja definicija, ili, ako ćemo, palanački ne praštajući epitet dečka koji obećava: Markiz de SD. On nije bio nastran, niti ikako naginjao lošim navikama, nego upravo obratno – Smederevcima je bio trn u peti, balvan u oku; posebno zbog tog plemenitog držanja jednog markiza, (ne)shvatali su ga, da (ne) kažem prokazali, bez imalo razumevanja, čak do zavidnosti i bezobzirnosti – do sadizma. (Da bude i to pomenuto, markiz nije bio grof, već veća titula tj. pogranični velmoža i branilac teritorije, takorekuć reprezentativac, što ovoj priči daje naročit značaj). Da ne smetnemo s uma i to, da ga nije samo okoliš i fukara tako etiketirala i razapela, već su tu bili i roditelji, po difoltu. Ko i svakog pisca tako je i njega pratilo nerazumevanje, u smislu uškopljavanja duše, i one čuvene: man se tog ćoravog posla, neg se lati nekog „stvarnog“ života. Priznajući samo „stvarni“, nisu nikada obraćali pažnju da je on ko zna koliko puta (barem za njega) dobijao najlepši kompliment: Ti si prosto nestvaran…

Koliko puta sam samo prisustvovao punim tribinama kada su klicali njegovo ime. Nikada nisam zapazio kod njega bilo kakvu gordost, već naprotiv, on se poklanjao, delio i širio tu urođenu pozitivnu energiju. Svaku bravuru, publika je nagrađivala, dok je on u maniru torera nesebično uzvraćao ljubav svima prisutnima. Devedesetih dok je kao Nurejev na džombastim terenima izvodio „Divlji ples“, sa povredama prepone i skočnog zgloba, bio sam prestrašen da ne pukne kao gušter sa Muzičke akademije, koji u navali na odbranu, da se ne obruka ili, ne daj bože, povredi. Međutim, bilo je to kao da se violinski vunderkind osmelio odmah i sad na Đavolji triler od Paganinija. On je radio ko od šale lažnjake, elastiko, bicikle, tacne, egzibicije za svoju napaćenu dušu, virtuoznosti, žoge bonita, suvi list… i prolazio kao vihor kroz tvrđavski bedem odbrane. Taj je, na moje oči, lobovao i robustne bekove na „male goliće“… Ali, specijalnost mu beše proturanje kroz noge, i štiklice. Da ne zaboravimo čuvene šangajke. Međutim, posmatrajući ga, on kao da je na sebi nosio leptir mašnu, i bele rukavice. Ne kao komandant čete, nego dirigent orkestra…

Da neko ne pomisli da je ovo mit, legenda ili bajka, a posebno svojevrsni hvalospev, reći ću samo da nije čak ni fantazija, već tragedija. Amarkord ili u slobodnom prevodu: Sećam se; baš tim rečima mi je rekao da gde god je bio, takvu radost nije osetio osim u Veneciji. Naime, obilazeći obale, kanale, mostove… nije ni mogao da pretpostavi da njihova dečica imaju bar parče kopna gde pikaju fucu. Ne časeći časa, odmah im se priključio na tom mini-platou, i kao da je njihovog uzrasta u žaru borbe, razbiše neki vitraž, i – tutti tutavela… Kad smo već kod zemalja, jedina mu osta neprežaljena destinacija, a to je Brazil. Smatrao je (ne)realno da nije dostojan da tamo na plaži odigra čak i altinha-u…

Uzgred, još kao junoša nije mogao da zaspe, dok barem sat vremena ne odmašta fudbalske sanje. Još u FK Smederevu je okusio surovu i gorku stranu fudbalske realnosti u Srbiji. Dok su sva deca igrala „preko veze“, on (ne da nije imao), nego je bio verovatno jedini koga otac, a mogao je, nije protežirao. Isto se nastavilo nadalje u Obiliću, OFK Beogradu, Partizanu i Zvezdi. Zanimljiv još jedan fenomen glasi: kako to „svi s vezu a on bez vezu?“ Pa, paradoksalno, upravo zbog toga što su svi bezvezni, a on siromah došao samo sa pohabanim očevim kopačkama, beše pušten na probni trening. I, niko njega nikada nije izbacio. Već, on sam sebe, površno gledano. Shvatili su to čuveni treneri. Pre treninga spavao je sa loptom međ nogama, ugledajući se na Alberta Tombu, koji je pre svakog slaloma, držao skije zatrpane snegom, a sve da bi se srodio sa onim što ga čeka. E, a on je ne samo se saživljavao sa loptom, nego i bukvalno. Bio sam mu komša, i nije davao mira nikome u bliskoj okolini od lumparanja. Naime, bacao je iz sve snage loptu o zid, dok nije sav malter opao, a sve zbog vežbe da bi mu se ta ista balonka prilepila uz telo, jer je, zaboga miloga, čuo da se na Brazilce lepi kao čičak…

Šta reći više o njemu kao o mnogim drugim smederevskim luzerima? Poznavajući narcise, egocentrike, megalomane svih vrsta, kako da ne pomenem i to da je više nego leba da jede, voleo život na ivici. Ivica ga je uzbuđivala više od svega. Ne kod oštroivičnih figura i predmeta, već samo i samo kod bezivične, a u stvari sveivične tvorevine – lopte. Iako se čini na prvi pogled kao savršeno oblo geometrijsko telo, ona je naprotiv najklizavije za baratanje. Evo jedne još, za one sa strpljenjem, anegdote. Šekularčev sin se zaleteo na njega,i nije poenta što mu je tri puta proturio kroz noge, nego mu je provukao i vratio, pa opet… Toliko o petoparcu. Da skratimo, dan, kada je napustio Zvezdu, petak je bio, ponašao se normalno, mene je devojka maltretirala ko i svakog papučara, i nisam primetio da nešto sa njim nije u redu. Tek kada smo izašli iz bašte kafea, mi smo nastavili betonskim trotoarom, svađajući se oko banalnih stvari, a on je vukao đonove travom parka, i odjednom iz njega grunu pljusak suza uz neopisivo ridanje. Tek tada sam shvatio koliko je moj život beznačajan, kada mi je objasnio da je upravo raskinuo sa ljubavlju svog života.

Dve godine je bilo potrebno da preboli, a i to je diskutabilno. Ponekad mi se vrati taj momenat u sećanje, i razmišljam o njemu, jer jedino što nije uradio,a to je da nije dao gol makazicama još na stonom fudbalu… Doduše, jedina osoba koju nije uspeo da predribla u svom životu bila je izvesna devojka, aktuelna fudbalska reprezentativka… On koji je loptu posmatrao i kad je krnj Mesec i pomračenje Sunca, stigao ga je kuršum… Pa i neka je, jer od ove malograđanštine, znam da je bilo lakše njemu, koji više nije ni za Park Prinčeva, ni za Arenu CSKA… da se lansira u kosmos!

E, sad, nije valjda da ste naseli na ovu patetiku, nisam vas valjda kupio na ovu jeftinu fintu (sitan vez), naravoučenije se krije u naslovu. Ta izreka, žargon iliti lokalizam, podrobno oličava upravo našu autodestruktivu, koja je objašnjiva i blagodarna samo vanzemaljcima i, naravno, nama, pitaj boga zašto…

P.S. Omaž mom prijatelju Slobodanu Ćurčiću (Курчику, prim. prev. sa makedonskog.).

Branislav Jevtić

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!