Dana 4. aprila po starom, a 17. aprila 1867. godine po novom kalendaru skoro ceo Beograd izašao je na ulice da pozdravi srpskog kneza Mihaila III Obrenovića, koji se sa članovima svoje delegacije nakon višednevnog putovanja parobrodom i vozom trijumfalno vratio iz Carigrada. Slavilo se ne samo u Beogradu, već i u čitavoj tadašnjoj Srbiji. Naravno, i u Smederevu. Imali su i zbog čega.
Nakon višegodišnjih napora u cilju obezbeđivanja međunarodne podrške za oslobođenje Srbije i njenu emancipaciju od osmanlijske vlasti oličene u preostalim turskim vojnim posadama u najvažnijim srpskim tvrđavama na Dunavu i Savi, prince Michel, kako su kneza Mihaila na evropskim dvorovima zvali, konačno je 30. marta u carskom Istambulu dobio ferman osmanskog sultana Abdul-Azisa, prema kojem se preostali utvrđeni gradovi u Srbiji sa turskom vojnom posadom (Beograd, Smederevo, Šabac i Kladovo) predaju srpskoj upravi.
Nakon četiri vekova provedenih pod osmanlijskom vlašću, Srbija je, pre svega zahvaljujući „diplomaciji“ ostvarila onovremeni maksimum nacionalnih ciljeva bez prolivanja krvi srpskih ratnika ili zameranja velikim silama. Prvo je, na velikoj svečanosti u Beogradu, na Kalemegdanu 6/19. aprila svečano je pročitan sultanov ferman i upriličena primopredaja Beogradske tvrđave od strane turskog dizdara i beogradskog Ali Riza-paše srpskom knezu Mihailu.
Smederevska tvrđava je predata nekoliko dana kasnije, jer je u njoj bio smešten sporedni turski garnizon sa velikom količinom hrane. Izveštaj o primopredaji Smederevske tvrđave prispeo je ministru vojnom Milivoju Blaznavcu 12/25. aprila. “Sinoć u 9 sati prispeli smo, vojnici svi noćiše na parobrodu. Danas u 11 sati i po uđe srbska vojska u grad, smena je bila u 12 sati, u 1 sat posle podne odputova turska posada. Jedan juzbaša, dva kaplara i jedan prost ostaše da rasprodadu peksimit i ranu“. Ovaj izveštaj sačinio je pešadijski major Ljubomir Uzun-Mirković, sin čuvenog junaka oba srpska ustanka Uzun Mirka Apostolovića, koji je 1805. baš u Smederevu u borbi sa Turcima bio ranjen. Tog dana pomenuti major Uzun-Mirković, u ime srpskog kneza primio je ključeve Smederevske tvrđave. Inače, major Ljubomir Uzun-Mirković, bio je jedan od članova visoke srpske delegacije koja je sa knezom Mihailom ranije te godine putovala u Carigrad kako bi izdejstvovala ferman od sultana. Članove srpske delegacije, uključujući i majora Uzun-Mirkovića sultan Abul-Azis je odlikovao medžedijom IV, dok je Smederevca protu Milutina N. Banića medžedijom III klase.
Tog 12/25. aprila 1867. godine Smederevsku tvrđavu napustilo je 380 turskih nizama sa oficirima, i u 13 časova prvom srpskom lađom „Deligrad“ otplovilo niz Dunav. U Smederevsku tvrđavu ušlo je 67 srpskih vojnika i 3 srpska oficira. Komandir srpske čete je bio kapetan Ilija Nikolić, a vodnici potporučnik Jovan Vlahović i potporučnik Mihailo Katanić.
U prilog činjenici da ovo nije bio običan dan govori i činjenica da je brod koji je konačno ispraćao turski garnizon iz nekadašnje srpske srednjovekovne prestonice dobio naziv po prvoj velikoj pobedi srpskih ustanika nad Osmanlijama u Prvom srpskom ustanku 1805. godine kod čuvenog Deligrada.
Oduševljen ovim događajima, sav u nacionalnom romantičarskom zanosu Ljubomir Nenadović, čuveni pisac, diplomata, popečitelj prosvete i crkvenih poslova u Vladi kneza Mihaila i sin Prote Mateje, unuk Alekse Nenadovića ispevao je rodoljubive stihove pod naslovom „Deligrad“:
Deligrade, Deligrade,
Što niz tihi Dunav ploviš
I nemile naše goste
Iz premile zemlje nosiš
Plovi brzo, plovi brzo…
Baš kao što je pobeda srpskih ustanika-seljaka nad carskom vojskom kod Deligrada 1805. godine označavala prekretnicu od obične pobune provincijske raje u borbu za obnovu srpske državnosti i slobodu, tako je i sada, nakon tačno 408 godina od osvajanja despotove prestonice od strane sultana Mehmeda II Fatiha (Osvajača), Smederevo, i njegovo najpoznatije obeležje – monumentalna Tvrđava despota Đurđa, bilo opet mesto gde se, pored sultanove carske, vijorila i srpska zastava.
Kako su nešto kasnije te godine prenele Srbske novine, na višeugaonoj turskoj kuli kod varoškog bedema, ispred glavnog ulaza u Smederevsku tvrđavu lučno je urezan tekst: „Mihail M. Obrenović III, 21/IV 1867“. Kako bi se ove reči što više istakle i bile vidljive posetiocima i prolaznicima luk je bio okrečen, a slova obojena u crno. Neumorni bečki istraživač Feliks Kanic je kasnije ovaj natpis publikovao malo drugačije: „Srpski knez Mihailo Obrenović III pokajao je 6/IV 1867“, uz napomenu da mu tekst nije bio potpuno jasan. Međutim, stariji Smederevci koji su imali prilike da vide ovaj natpis pre nego što su Nemci tokom Prvog svetskog rata 1916. godine porušili pomenutu kulu, ovaj natpis su zabeležili kao: „Predade se 1459, pokaja knez Mihail M. Obrenović III 1867“.
Miroslav Lazić, M.A.
Kustos Muzeja u Smederevu
Izvor: Muzej u Smederevu