2,3K
Na samom početku porno filmovi snimani su Super 8 kamerama (poznat je onaj desetominutni sa Marilyn Monroe u glavnoj ulozi, ali njegova autentičnost je i dalje predmet diskusija), a kasnije, s uspostavljanjem distribucije u adult cinemas lancima u Sjedinjenim Državama, prešlo se i na 35mm produkciju.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga veka u američkoj kinematografiji svi su se na određeni način bavili dnevnom politikom: autori su imali potrebu da izraze i svoje političke stavove, posebno one koji su se odnosili na lažni puritanski, uopšteno, hrišćanski moral. To su činili na razne načine, pri čemu nisu zaboravljali da “plastični svet” prikažu i kroz prizmu humoreske: zato je i prvi veliki porno film Deep Throat (Duboko grlo) Gerarda Damiana mnogo više, kažu eminentni kritičari, satira nego “pornić”.
Iako se zbog distribucije autor morao držati pravila žanra, ekranizovana priča o devojci koja u potrazi za zadovoljenjem otkriva da ima klitoris u grlu i da felacio predstavlja vrhunsko zadovoljstvo za nju svojom duhovitom montažom atrakcija (posebno u poslednjoj sekvenci) predstavlja uspjelo ismejavanje savremene civilizacije.
Zbog toga i ne treba čuditi podatak da se spomenuti film smatra klasikom porno industrije, ali i da svoje zapaženo mesto ima uopšteno u svetskoj kinematografiji. Reč je, dakle, o kultnom ostvarenju na kojem su producenti zaradili pedesetak miliona dolara, a glavna glumica Linda Lovelace postala je najslavnija porno zviezda svih vremena.
Međutim, ubrzo je samovoljno odlučila da napusti ovaj posao i sve do smrti u automobilskoj nesreći bila je angažovana kao žestoka protivnica “iskorišćavanja ženskog tela u porno svrhe.”
Režiser Gerard Damiano je, pak, nastavio snimati svoja “moralistička dela”, no ozbiljnije se baveći temom koju je načeo u svom glasovitom filmu. Nekoliko godina kasnije njegov uticaj se osjeća i u filmu Privikavanje Mitzi Beethoven za koji su kritičari rekli “da je to pornić koji bi rado snimio i francuski režiser Jean-Luc Godard.”
U centru pažnje je frustrirana prostitutka koja ne zna ništa o seksu, no kontrolu nad njom preuzima “psihijatrijski ekspert” i od nje pravi svemoguću seks mašinu kojoj niti jedan jedini muškarac ne može odoleti, pa čak ni impotentni i sramežljivi mladi bogataši. Njena udaja za milijardera čini ovaj film apsolutno istinitim kada se zna da je takav rasplet životnih prilika san desetina hiljada nesretnih i siromašnih djevojaka širom sveta.
Na porno filmovima počeo se zarađivati veliki novac zbog čega su producenti odlučili da ulažu desetine miliona dolara u razvoj ove vrste “umetničkog izražaja”.
Godine 1975. snimljen je čuveni porno film Debie Does Dallas sa baby face Bamby Woods u glavnoj ulozi, koja je gledaoce oduševila prikazivanjem načina na koje je do orgazma dovela cjelokupno muško stanovništvo američkog grada Dallas. Amerikanci su ovim djelom bili oduševljeni i zbog činjenice da je u njemu ispunjen njihov mladalački san: na velikom platnu ostvarena su, naime, njihova maštanja iz koledža. (Statistike pokazuju da četrdeset i osam posto Amerikanaca mašta o seksu u školama.) Nakon ovog uspeha svima je postalo jasno da je definitivno u pitanju unosan biznis.
Los Angeles postaje centar porno industrije, koja “filmove za odrasle” distribuira širom Sjedinjenih Država. Iako se konzervativci predvođeni Crkvom bune protiv porno bossova, SAD dobijaju zvezde o čijim privatnim životima počinju izveštavati svi štampani i elektronski mediji: John Holmes, Olivia Del Rio, Ginger, Porshe i Amber Lynn, Teresa Orlowsky, Tracy Lords, Ron Jeremy…, postaju muški i ženski nacionalni seks simboli.
Dodatni finansijski uspeh porno industrija beleži u vremenima (početak 80-ih) kada su se u domaćinstvima počeli masovno kupovati video rekorderi, koji su omogućili uživanje gledalaca u privatnoj atmosferi. U posljednjih tridesetak godina snimljeno je na svim kontinentima bezbroj porno filmova, ali je zanimljivo da su se specijalizovani bioskopi za punoletne osobe počeli mahom zatvarati. Na pitanje “zašto”, sledi sasvim logičan odgovor: producenti su svoje projekte počeli plasirati u videoteke, ali i prikazivati na televizijskim stanicama koje su u sferi razvoja satelitske mreže postale kodirane.
Ipak, i pored te činjenice, to jeste, da se ovakve usluge naplaćuju, televizijski čelnici koji u svojim programskih shemama nude takvu vrstu zabave zasuti su brojnim pozivima novih pretplatnika. To je, pak, uticalo i da su se porno filmovi počeli snimati “kao na traci”, odnosno, da su nova ostvarenja u odnosu na ona (pra)stara postala u većini slučajeva neinventivna, dosadna i već viđena.
Zbog toga su se, ali i zbog jeftine radne snage, zapadne porno filmadžije počele interesovati za istočnoevropsko tržište: Ljubljana, Zagreb, Beograd, Budimpešta, Moskva, Prag… postali su porno oaze u kojima se na kastinge prijavljuje na stotine izazovnih devojaka, ali i gdje se mesečno snima na desetine filmova zbog niže cene produkcije u odnosu na Pariz, Berlin, London, Los Angeles…
Posebno se ističe najveća tranzicijska porno zvezda čehinja Silvia Saint (rođena je 1976.), koja je diva najveće američke porno produkcije Private. Do sada je glumila u stotinu filmova, a planetarni uspeh omogućio joj je da postane dolarska milionerka tako da je odlučila da se posveti svojoj porodici i da počne pisati memoare. Silvia Saint je na Zapad donela, konstatuju kritičari, “potpuno novi duh slobodne žene kojoj pornografija nije nesreća, nego dobar način da se zaradi mnogo novca za malo vremena i da se stekne toliko tražena američka sloboda.”
Ona je širom otvorila vrata i drugim istočnoevropskim glumicama kao što su Ruskinja Tannia Russoff, zatim Mađarice Anita Dark, Anita Blond i mnoge druge Slavenke koje imaju prednost u odnosu na “guzate i sisate” američke kandidatkinje zato što se još uvijek nisu podvrgle monstruoznoj plastičnoj hirurgiji. Kada je već reč o Evropi, onda valja napomenuti da su se za porno filmove osim “pionira” Šveđana, Danaca, Holanđana i Nemaca poslednjih dvadesetak godina počeli uveliko zanimati i Italijani.
Dva čuvena italijanska režisera Joe d'Amato (pokojni) i Luca Damiano proslavili su se kao autori koji inspiraciju traže u klasičnim delima književnosti kao što su Hamlet, Decameron, Faust… Za lokacije snimanja su izabrali drevne zamkove sagrađene u Mađarskoj, a kostime i scenografiju uglavnom im za novac pozajmljuje Budimpeštanska filharmonija!
Italijani su se proslavili i po “sportskim porno filmovima” od kojih je najpoznatiji hit Mundijal snimljen u vreme održavanja Svjetskog fudbalskog prvenstva u Italiji 1990. godine. Fudbalski savez Italije zadužio je dve devojke (Cicciolina i sada već preminula Moana Pozzi) da pre treninga zavode suparničke igrače, to jeste, da ih orgijama izmore, a sve u cilju da Italija postane svetski prvak…
Toliko su oduševili gledaoce da je i porno zvezda Tera Patrick izjavila kako je Mundijal njen najdraži film.
Da je porno industrija danas veoma unosna privredna grana, postaje jasno i kada se zna podatak da se samo u Sjedinjenim Državama u ovom biznisu godišnje zaradi osam milijardi dolara, odnosno, u celom svetu oko dvadeset milijardi dolara! Na dobiti su i glumci – oni koji pripadaju A kategoriji po danu snimanja zarađuju i do pet hiljada dolara. (Porno film A produkcije u proseku košta oko 100.000 dolara.)
Galopirajući razvoj porno industrije (posebno ostvareni novčani prihodi) nije mogao proći neprimećeno među velikim firmama, pa se tako gigantska telefonska kompanija AT&T spojila s najvećom firmom za Phone i internet sex. (Da ne govorimo o lancima hotela kao što je Meriot, čiji prihod od prikazivanja kablovskih porno filmova pet puta premašuje zaradu od mini barova i restorana.)
Zbog toga nije čudno što se konzervativne vlasti u većini država tek javno eksponiraju kao neprijatelji pornografije, dok u “ovalnim uredima” zadovoljno trljaju ruke zbog punjenja državne blagajne.
Izvor: buka