Home InfoNaše priče Branimir Džamić – život izbliza

Branimir Džamić – život izbliza

by redakcija

Rođen 20.03.1940. godine u Beogradu, od oca Borivoja i majke Tankosave. Živeo je i radio u Smederevu gde je otac Borivoje, železničar, dobio službu još pre Drugog svetskog rata. Počekovinu i Vrnjačku Banju, odakle potiče porodica Džamić, Branimir je nosio u srcu, a Smederevo doživljavao kao svoj grad.

You Might Be Interested In


Džamini rotitelji u Vrnjačkoj banji

Bitisanje porodice Džamić pratile su ratne nedaće i stalna borba. Borivojev otac, Vojislav Džamić bio je učesnik Balkanskih ratova, a iako je bio ranjen, to ga nije sprečilo da posle kratkog povratka porodici od njih ponovo i zauvek ode. Po izbijanju Prvog svetskog rata, nakon mobilizacije, svi sposobni muškarci otišli su za vojskom. Iako kao trećepozivac i sa ranjenom nogom nije morao, to je učinio i Džamin deda. Prema svedočenju seljana sa kojima je bio u borbi, uspeo je da pređe Albaniju i dođe do Krfa, ali ne i da preživi, te tako završava u Plavoj grobnici, ovekovečenoj u pesmi Milutina Bojića. Po završetku Prvog svetskog rata, posthumno je odlikovan Albanskom spomenicom.

Na svog dedu, Džama je bio veoma ponosan i često je voleo da priča o njemu.
Ratne (ne)prilike su pratile i potomke ovog hrabrog čoveka, pa je i sam Džama još kao beba mogao da strada prilikom eksplozije 5. juna 1941. godine. Tog događaja, Džama se sećao jedino kroz sećanja svoga oca koja je, za života, ispričao autoru knjige „Od onih koji su ostali“, dr Slavku Domazetu.

„… Ja sam ostao živ zato što sam bio plačljiv, pa me je koji minut pre eksplozije uzela majka iz kolevke. Kada je grunula eksplozija kolevka je bila puna stakla jer je na nju pao prozor. A moj drug Predrag Ristić koji je imao samo dve godine, u tom trenutku sedeo je u dvorištu na noši, ali toliko dugo da mu se ona ‘zalepila za guzu’. Sa smehom se kasnije prepričavala epizoda sa nošom. Od siline vazdušnog udara Predrag je proleteo kroz dvorište i pao na drugom kraju. Ležao je na grudima (i plakao) a noša je ‘čvrsto stajala na starom mestu’… “

Detinjstvo i tinejdžerske dane, Džama je voleo da provodi sa drugarima igrajući klikere po prašnjavim ulicama, dok se zimi igra „selila“ na Majdan i sankanje. Te ratne i posleratne generacije nisu imale mnogo, nisu ni težile ka tome ali su imali jedni druge.


Kupanje na Adi

Bioskop „Svetlost“, pecanje kod šeste Kule kao i kupanje na Adi obeležilo je njihovo odrastanje i činilo ih srećnima. Rado su se prepričavale mnoge uspomene i dogodovštine iz tog perioda.

Bosonogi dečaci, Džama i Pera Milošević (koji je kasnije bio prvak Srbije u veslanju) često su pecali na Dunavu. Pera zabaci udicu – ništa, Džama zabaci udicu i ćuti, Pera pita: „kako ide?“, Džama kaže: „slabo“ ali kako šta upeca on na nišku pa u vodu. Kada je došlo vreme da krenu kući Džama nišku, pa preko ramena, a Pera ništa. Ovu prevaru mu nikada nije oprostio.
Žarka i bezbrižna leta obeležila su kupanja na Adi uz miris Dunava, tera i onog sitnog pirita koji se nalazio svuda okolo i koji ostaje u nozdrvama celoga života. Onako preplanuli od sunca poslednjom dereglijom koja ih prevozi sa jedne obale na drugu žurili su da se srede, doteraju, da pojedu nešto a onda neko u bioskop, stariji u “Grand” na muziku a mlađi na korzo, gde se paradiralo od Pantazijevićeve apoteke do kraja ulice Maršala Tita.

Bile su to zlatne godine posleratnih generacija. Svi su imali iste šanse, samo je trebalo izabrati opciju. Džama je izabrao svoju. Posle završene osnovne DD-škole upisao je Mašinsku Tehničkuškolu i radio kao tehničar godinu dana. Već sledeće godine je zbog potrebe službe upisao je Tehnološko-metalurški fakultet u Beogradu kao stipendista „Železare Smederevo“. Na pomenutom fakultetu diplomira 1965. godine.
Nakon fakulteta započinje radni vek kao glavni i odgovorni inženjer u valjaonici stare Železare, da bi kasnije izgradnjom nove Železare, preuzeo da vodi izgradnju i montažu opreme u pogonu Hladne valjaonice, gde po završetku postaje direktor iste.
Godine 1971. grupa inženjera i tehničara odlazi na tromesečnu specijalizaciju u Istočnu Nemačku, u grad Ajzenhitenštat. Tamo je čuveni novinar „Politike“, Đuka Julijus posetio naše stručnjake i napisao članak o njima pod naslovom „Smederevci na Odri“. U tekstu se između ostalog, kaže:

„ … ‘Ima nas 17, svi smo iz Železare Smederevo’, priča nam mladi inženjer Dobrivoje Marković vođa grupe, dok nas upoznaje sa ostalima. ‘Došli smo u DR Nemačku, u ovaj veliki kombinat da steknemo znanja, da se upoznamo sa tehnologijom i mašinama pre svega u Hladnoj valjaonici koju nam odavde isporučuju…

…Došli smo da ozbiljno radimo, sa planom dodaje inženjer Branimir Džamić. Ovde smo četvorica inžinjera, tri pogonska. Uoči polaska svakome je Smederevu napravljen tačan program šta treba da vidi i nauči…
Uveče kada dođemo kući, sednemo za sto i pišemo dnevnik, unosimo sva zapažanja i pojedinosti jer kada dođemo u Smederevo svako mora da napravi pismeni zveštaj o tome šta je naučio, bio inženjer ili radnik…
…Postali smo, kaže Džamić kroz opšti smeh, pedantni kao da smo Švabe…’
…Podvlače da su veoma lepo primljeni, drugarski. Visokog i rečitog Markovića, mašinac koji deluje kao slika i prilika naše nove tehničke inteligencije, a u Železari gde radi već 5 godina treba po povratku da preuzme odelenje održavanja mašina dopunjuje omanji i povučeniji Džamić, tehnolog, kome nije više od 30, a postaće šef Hladne valjaonice. Sa njima su još inženjeri Dušan Trajković i Borislav Šarenac…
…Uvereni su da su naučili ono što su hteli i znanja sa Odre preneće na Dunav.“ zaključuje autor ovog teksta.
„Politika“ od 19. decembra 1971. godine.


Tehnologija i oprema za prvu fazu hladne valjaonice je iz Istočne Nemačke, Belgije i Zapadne Nemačke, uz veliki deo domaće opreme i domaćih montažnih preduzeća i firmi u periodu 1971-1974 god. Za svoj rad na prvoj fazi izgradnje valjaonice i saradnju sa firmama iz DDR-a, Džamić dobija priznanje i medalju Demokratske Republike Nemačke, zajedno sa kolegom Vojom Dokićem – iz Progres-Investa.

Naši Inženjeri sa kolegama iz Istočne Nemačke u Smederevu


Prijem u DDR-u Mija, Džama, Ljuba, Branko, Doba i Boža sa nemačkim kolegama

Za postignute rezultat na izgradnji prve faze Hladne Valjaonice takođe dobija orden rada sa srebrnim vencem tadašnje SFRJ.

Ukaz o odlikovanju SFRJ

Koliki je značaj smederevske Železare govori i činjenica da su je posećivali i mnogi veliki državnici, kako strani tako i domaći, od Titovih vremena do danas.

Svečano puštanje u rad Hladne Valjaonice 1974. godine

Za izgradnju druge faze hladne valjaonice izabrana je tehnologija i oprema kompanije Dejvi Levi iz Velike Britanije. Džamić je više puta boravio u Engleskoj radi ugovaranja i potpisivanja ugovora.

Nova železara u Radincu, ponos tadašnje Jugoslavije kao jedna od najmodernijih u Evropi zaokuplja pažnju mnogih zvaničnika koji su bili u poseti našoj zemlji.
Među istaknutim zvaničnicima bila je i britanska premijerka Margaret Tačer, dve godine nakon završetka i puštanje u rad druge faze Hladne valjaonice, opremljene britanskom opremom Davi Levi, čime je i obeležen završetak radova na pogonu Hladne valjaonice.
Premijerku je u Smederevu dočekalo rukovodstvo fabrike na čelu sa generalnim direktorom i predsednikom opštine.


Margaret Tačer u obilasku Hladne Valjaonice 1980 god.


Džama i Cace u Društvu Premijerke Margaret Tačer

O poseti Čelične Lejdi, a u očekivanju posete Si Đi Pinga juna 2016. godine podsetila nas je novinarka „Večernjih Novosti“ Jelena Ilić., u razgovoru sa Nikolom Tasićem, Ivicom Stojićem i Draganom Džamićem, evo nekih detalja iz teksta:
„… Prva žena premijer Velike Britanije Margaret Tačer posetila je Železaru 25.09.1980. godine…
…Dočekali su je Svetislav Radivojević – Cace, generalni direktor, Radoš Gavrilović, predsednik opštine, i moj stric Branimir Džamić, koji je tada bio direktor Hladne valjaonice – kaže Dragan Džamić. Stric je sa drugim inžinjerima 1978. godine išao u Šefild u posetu „Dejvi Leviju“ oko kupovine i ugradnje njihove opreme da bi Tačer došla dve godine kasnije…“
„Večernje Novosti“ od 12. Juna 2016. godine.


Premijerka u društvu generalnog direktora Svetislava Radivojevića – Caceta 1980.

Dok je bio direktor Hladne Valjaonice Džama je brojnim radnicima uručio rešenja o dodeli stanova koje je Železara gradila za svoje radnike. U tim stanovima i danas žive njihove porodice. Na funkciji direktora Hladne valjaonice, Džamić ostaje do 1988. godine a onda prelazi na mesto potpredsednika poslovnog odbora Železare, tačnije na mesto direktora za pripremu proizvodnje. Sve vreme obavlja i druge neplaćene funkcije, te je kao mlad inženjer bio predsednik sindikata Železare u dva mandata, kasnije delegat u SIZ-u za nauku i kulturu, delegat u republičkom SIZ-u za ekonomske odnose sa inostranstvom kao i član Saveza inženjera metalurgije Jugoslavije u timu prof. dr Bore Miškovića.

Već narušenog zdravlja svoj radni vek nastavlja u „Jugometalu Beograd“, sa sedištem u Smederevu, kao zamenik direktora za unutrašnji promet. U „Jugometalu“ ostaje do 1998. godine a zatim odlazi u invalidsku penziju.
Penzionerske dane posvećuje porodici, prijateljima i svom hobiju. U Smederevu i šire bio je poznat kao pasionirani kolekcionar, filatelista i numizmatičar. Voleo je svoj grad i ljude u njemu, a naročito je voleo nedeljna okupljanja u nekadašnjem hotelu „Grand“ u društvu starih Smederevaca, takođe kolekcionara. Uz čašicu pred ručak, razmenjivali su duplikate, razne priče i sećanja, od kojih su neke zabeležene kroz knjige, već pomenutog autora, dr Slavka Domazeta.
Sa zadovoljstvom je pomagao Smederevcima koji su želeli da od zaborava sačuvaju svoj grad. Pozajmljivao im je dokumenta iz lične kolekcije u vidu publikacija, pisanih dokumenata, starih fotografija i razglednica Smedereva od najranijih dana koje je uspeo da prikupi, kao i svoja sećanja. U prilog činjenici da je mnoge stvari i mnoga dela oteo od zaborava i svojim radom ostavio snažan pečat gradu, našao je svoje mesto u leksikonu „LIČNOSTI SMEDEREVA“ autora Ivana Stojića iz 2006-te godine.
Tako je i sam postao deo prošlosti grada Smedereva. Sav trud i opravdanost ovog leksikona autor je vrlo mudro ilustrovao rečenicom velikog Lava Tolstoja: „Ljude ne smemo ceniti po zvanju i bogatstvu, nego po poslu koji rade. Što je taj posao korisniji tim više ih treba poštovati!“
Džama je bio svestran i druželjubljiv čovek, znao je da odvoji vreme kako bi odigrao poneku partiju preferansa, da sa svojim drugom Svetom Korejcem ode na pecanje ili da u priči sa Duškom Bižićem zaboravi na vreme.

Džama sa suprugom


Džama sa suprugom i ćerkom.

Ostvaren, jednostavan i sasvim običan čovek, bio je posvećen svojoj porodici. Sa suprugom Slobodankom-Bobom, podigao je i odškolovao dvoje dece, ćerku Ivanu i sina Nikolu. Ćerka Ivana je na beogradskom Fakultetu političkih nauka diplomirala komunikologiju i danas je novinarka na Radio-televiziji Srbije, dok je sin Nikola
diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Veoma ponosni na oca, oboje se i danas sa ljubavlju i nostalgijom sećaju vremena koje im je do poslednjeg dana posvećivao.

12.05.2016 zauvek je „otišao“ iz svoje kuće na Karađorđevom brdu tiho i skromno kako je i živeo.

Džama u krugu porodice

Slobodanka Džamić
SDCafe.rs

 

Slične vesti

2 comments

NIKOLA TASIĆ CALE 27.06.2020 - 10:05

Imao sam sreću i zadovoljstvo da sa pok. Džamom radim, sarađujem i putujem. Godine 1971, kao najmađi inženjer u Železari, proveo sam 3 meseca na specijalizaciji u Nemačkoj sa njim. Po povratku sa obuke zajedno smo izgradili Hladnu valjaonicu – I faza ; on u svojstvu direktora, a ja kao nadzorni organ i šef održavanja. U II fazi izgadnje, i dalje je on bio direktor pogona HV, a ja član Štaba i Glavni inženjer održavanja. Džama je bio odličan stručnjak, dobar za saradnju i pravi drug i prijatelj. Kao dobar i korektan Smedervac, ostao je u divnoj uspomeni mnogim Železarcima.

Reply
Brankica 12.10.2020 - 14:59

Kolega mog pokojnog oca Savić Predraga zvanog Šilja, koji je preminuo 2014. godine i koji je takođe bio na specijalizaciji u Nemačkoj i kasnije bio među vodećim kadrom u Hladnoj valjaonici, sve dok ih nisu smenili posle požara u pogonu HV. Neka im je obojici laka zemlja.

Reply

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!