U petak uveče (beše 24. februar leta Gospodnjeg 2017) završim prevod i pošaljem ga, posle tri nedelje dobrog rada. Odličan posao, ja optimalno zadovoljna, ma sve na svom mestu. Sutra ću, velim sebi, da odem kod frizerke i počnem da se bavim poslovima koje sam zabatalila, zbog radi prevođenja. Prvo frizura, posle sve ostalo! A ostalo su oni najobičniji domaćinski poslovi, koji su mi u prethodnih nekoliko godina postali najlepša zabava i odmor od profesija (da, imam ih više; to je novitet, modni detalj srednjeg doba, bar u mom slučaju). Neposredno pre nego što sam se ušuškala u krevet, da odspavam sledeću epizodu krimi serije, vidim da me je školski drug uterao u nekakvu grupu. O Bože, mislim se, kakav bre pop pevač i koncert, šta ja imam s tim? Ali, to je moj drugar iz školske klupe u staroj zgradi Cvijićeve. Pronađem epizodu, sačekam da mi poiskaču svi oni lovci na viruse da ih po’vatam, pa bacim ponovo pogled na fejs i onu grupu. Kad ja tamo a ono – međutim. Oni nešto zabranili. Opa… Epizoda cupka da počne, ja ne bih da počnem da cupkam, te nešto navrat-nanos shvatim i čak se i oglasim. Laku noć.
Jutro lepo i vedro, kao i svako moje jutro Bogu hvala; voćkica, kafica, muzikica, puštanje svetla da grune u kuću. Zakazivanje kod frizerke, lagano planiranje subote. Ama svrdla mi nešto, čujem neke šumove iz one grupe. Prekratim opsesivnom potrebom da ponovo pogledam prevod, ispronalazim greškice, ispravljam, kasnim kod frizerke, vidim da dan hvata neki zaokret. Naučila ja da se tome ako ne baš svim srcem radujem, a ono da ga sa barem malo detinje radoznalosti pustim i vidim šta ‘oće. Ništa nije išlo po planu, sve što sam htela sam uradila. U pauzama, malo iz prikrajka, pogledavala onu grupu, više kroz prste nego širom otvorenih očiju. Osećam, neka me zamka odonud vreba. Prođe i taj dan, do večeri ja bogami pisnuh nešto tamo par puta. Pravim se malo pametna, volim, šta ću. Ne sluteći.
Nedelja, lepota jedna! Istresla deo kuće, prevrnula naglavačke, mašina brektala od pranja, tresla prakerom (ili praherom, nikad nisam sigurna kako se piše a jedva ga i nađem kad mi ustreba), trčala gor’ i dol’ uz i niz, zdravo se umorila. Ona grupa raste brže od testa koje sam zamesila. Galama velika, podigla se prašina, uplaših se za dim iz željezarinih dimnjaka. Taj dim, kad se pretvori u žutu prašinu, obrišem sa starog pežoa, al’ ovu prašinu… da l’ da brišem, i: može li se obrisati? A još veća nedoumica: treba li je brisati?
Do ponedeljka ujutro stvari mi postadoše jasnije. Pa to se moji Smederevci uzbunili! Građanski bunt na vidiku! Skupim hrabrost u kašičicu, strah me da neće biti onih razmera koje bih volela da vidim. I onda, iznenađenje, oči mi se same širom otvoriše. Pa ljudi, je li to moguće, javlja se odnekud Mladen Delić, i šta me sad i on spopada, k’o da mi nije dovoljno konfuzno?
Utorak preskačem, bila je to musaka svega i svačega, red po red čudnih sastojaka, ali ja zagrizla a iz iskustva znam da kad tu đakoniju zagrizem, ne puštam ni ja nju ni ona mene. Iz’edamo se zajedničkim snagama i slašću. Kasno uveče, pred novu epizodu pomenute krimi serije koja će biti prespavana, uhvatim sebe kako čekam da broj članova grupe dostigne cifru. 15000! To iščekivanje nije mirisalo na dobro.
Osvanula sreda, protrljao oči kompjuter, internet čeka k’o zapeta puška, da ispali u mene. Ispali! Pogodi! U centar! Znala sam da će me nešto sačekati iza ćoška. Ma, kažem sebi, ne pravi se nevešta, ne prenemaži se k’o seoska mlada, lepo priznaj da si jedva čekala.
Sada je sreda uveče, 1. mart leta Gospodnjeg 2017. Mi u Smederevu: popravljamo osigurače kojima se gasi mrak; trenutno se više od 16 hiljada ljudi povezalo i u krug u krug, igramo valcer ja i drug. Ja sam ovih dana u Smederevu ponovo u svom gradu, osećam da sam u društvu sugrađana, sa nekima se slažem u mišljenju, sa nekima ne, ali sve je to nebitno. Tu smo, zajedno ne pristajemo na nepravdu, zajedno se dogovaramo i jedva čekamo subotu, da se na Fontani, na Trgu, ponovo nađemo, pogledamo, smejemo, pevamo i svi osetimo ljudsko i građansko dostojanstvo. Niko od nas posle te večeri neće biti isti. Šta još neće biti isto – videćemo i jedva čekamo da vidimo. Ni ovaj grad posle te večeri neće biti isti.
Ove godine Baba Marta je ušetala u naš grad, a da je prvi put posle mnogo godina nećemo pominjati po njenim klimatskim osobinama. Ovu Baba Martu će mnogi zapamtiti. Nadam se da će je dugo pamtiti i oni koji se tome nisu nadali. Ni mi je ovakvu nismo očekivali, ali joj se radujemo. Oni koji se ne raduju, jer… pa, budimo realni, oni zaista ne mogu da se raduju, pošto joj vide zube – njima ne bih bila ni u koži ni u duši.
Jer:
Onaj koji veruje da je gospodar drugih, uistinu je više rob od njih. – Žan Žak Ruso
Autor: Gordana