Čekajući 102. rođendan
Da imam svog dedu, odnela bih mu ovih dana ajvar, šećer u kockama ili toplu pidžamu za studen koja će uskoro. Ugrejala svojima njegove staračke prste kroz koje se krv sporo vuče, kao lenji puž na julskom suncu. Ispričala mu vic, da ga razveselim. Sedela sa njime, ćuteci makar. Ali, nemam. Obojica oru nebeske njive.
Kad nemam moje, imam druge, valjda. Imam.
Upoznali smo se pre godinu dana. Slavio je tada svoj stoti rođendan deda Radivoje Antić iz Udovica. Krepkost uprkos veku življenja, opipljiva tuga koju grli u svojoj samoći i milost staračkih očiju zaposednutih plavetnilom, osvojili su me na prvo gledanje.
Kad svoje nemam, otišla sam da njega obiđem.
Kapija zatvorena, vrata kuće otvorena. Deda se ne boji nezvanih gostiju kakva sam ja. Nije me čekao. Deda Rade više nikoga ne čeka. Tri žene je sahranio. Jednu kćerku. Dvojicu sinova ima. I oni u poznim godinama. Starijem je 78 a mlađem 72. Ima trinaestoro unučadi i praunučadi. Navrate. Budu malo, i odu.
Deda Rade ostaje, tu gde je preterao jedan vek i načeo drugi. U kućici na raskršću udovičkih sokaka, samoćom beleži i raskršće dva svoja veka. Omeđen zidovima koji stenju pod teretom godina, isto koliko i starac.
Samoća cvili iz svakog ugla dedine kuće, palaca svojim jezicima, vijuga kroz pukotine trošnih zidova, glasno jeca. Srećom, deda je ne vidi i ne čuje. Magla mu je pred očima, sluh mu je loš, ali mu je um i dalje živ.
Zatičem ga kako maže melem na noge da umine bol. Ne pomaže melem kad bole godine u njima. Podsećam ga ko sam. Ponaša se kao da zna o čemu pričam. Dovoljno da budem srećna.
Priča da mene podseti.
Rodio se 12. februara 1913. godine. Radio je 40 godina, 42 godine već prima penziju. Seća se da se 1937. godine zaposlio u Železari.
Prvo je radio „zemaljske“ poslove. Za njega, to je ono kad kopaš, tovariš na kolica, zatrpavaš. Bio je za vreme nemačke okupacije na prislinom radu u Beču. Montirao pruge, kopao jame. Lokomotivu je „primio“ 1953. godine. Ona mu je dala penziju. Priča.
Čak se seća da je u njegovo vreme Sartid bio akcionarsko društvo manjinskog srpskog i većinskog stranog kapitala. Glavni u fabrici bio je neki Čehoslovak, čije je ime zaboravio.
Ima da jede. Imam, sine, ne brini, kaže. O tome brine rođaka iz sela. U zamrzivaču pokazuje šerpice, svaka za po jedan dan nedelje. Uveče izvadi da se otkravi, pa podgreje ručak.
Muči ga motor u bunaru. Pokvario se, a sin će mu popraviti. Onaj mlađi, već je bio.
Dok pričamo o zdravlju i bolesti, ne žali se. Želi da zadovolji moju ljubopitljivost. Pokazuje koga sve ima u svojoj samoći, na zidu, na fotografijama – suprugu na slici sa venčanja, tasta i taštu, kraljevsku porodicu. Pokazuje i gostinsku sobu. Na starim ćilimima i ormanima, dušecima napunjenim slamom, uzgnezdili se paukovi u svojim mrežama. Tu je i lutka ko zna kada kupljena. Pokazuje je i miluje po glavi. Na njoj nema prašine…
Ispričali smo se. Rukovali, izljubili. Zadržava pričom moje odlazeće korake, da otkine od samoće još koji trenutak. Da se još malo porazgovara, jer mnogo će ćutati kad ostane sam, i kad odasvud naviru samo uspomene koje više bole nego vesele. A mnogo ih je, nakupilo se za 101 dedinu godinu.
Dok me ispraća, bosim nogama posustaje. Čekam da vidim da li je dobro. Gleda kroz moje oči. Valjda tamo vidi davno izgubljenu kćerku koju je mladu sahranio, u tridesetoj. Pominje je, tako znam. Davnašnja bol najednom izmili, kao da je juče prvi put naselila plave oči.
Suze se otkidaju. Ostavljam ga takvog.
Dok zatvaram kapiju, suze se i meni prikradaju. Mašem mom deda Radetu. Drugog nemam. Zašto ovaj ne bi bio moj. Tako je bolje i meni i njemu. Šaljem mu poljubac. Znam, ne vidi, ali je u sobi barem ostao trag mog parfema. Da ga podseti da mu je neko dolazio danas. Da pomisli da je to bila ona, jedina dedina kćerka koje odavno nema.
Dok napuštam kuću na raskršcu udovičkih sokaka, hoću samo da se ispuni želja i njemu i meni, i ako ne ranije, dođem za četiri meseca na proslavu njegovog 102. rođendana.
I, zašto sam ovo pisala?
Zbog mog deda Radeta, zbog sebe i zbog vas. Odnesite svojim dekama i bakama šećer u kockama i marmeladu koju vole. I delić sebe. Dok još imate njih.
Jelena Ilić
Autor: triskelion