Home InfoČitaoci pišu Kako ćemo pojesti sami sebe iliti zašto se u Srbiji kaže „Plati pa klati“.

Kako ćemo pojesti sami sebe iliti zašto se u Srbiji kaže „Plati pa klati“.

by redakcija

Zaposlena sam žena, radim vrlo odgovoran posao. Povrh svega toga sam i majka, jedna od mnogih u ovom gradu. Pre par nedelja, najmlađe dete, devojčica od osam godina dobila je na vratu tri uvećane limfne žlezde. Eto tako, ničim izazvane i ja reših da sa njom odem do lekara da to prekontrolišem.
Prva stanica je školski dispanzer gde stižemo na red u relativno kratkom roku i posle pregleda dobijamo upute za laboratoriju, ultrazvuk vrata i abdomena, ambulantu za kožne bolesti i ORL  i infektološke specijalsitičke preglede. 

Krećemo od laboratorije, a nakon toga idemo na ultrazvuk. Medicinska sestra mi je objasnila da se snimanja zakazuju i naš datum je 10. novembar (trinaesti dan od dana zakazivanja). Ma vodiću je privatno, kažem sebi. Zdravlje nema cenu, naročito kad su deca u pitanju a još triput toliko jer su izrazili sumnju da se možda radi o mononukleozi.

Tako sam i uradila, odosmo ti mi privatno na ultrazvuk i završismo posao kao gospoda. Sledeća stanica je ambulanta za infektivne bolesti, gde ljubaznošću doktora i medicinskih sestara uspevamo da završimo pregled u subotu i hvala im na tome.

Problemi nastaju odlaskom kod lekara za kožne bolesti. Prethodno sam se telefonom informisala kada ambulanta radi popodne, lepo sačekala dete ispred škole i uputila se ka bolnici. U čekaonici sedi jedan pacijent koji čeka kod istog lekara i njega molim da udjem i predam dečiju knjižicu. Na vrata ambulante sam pokucala u 17:45:
–    Dobro veče, mogu li da predam knjižicu za pregled ili vi izađete da ih pokupite?
–    Imate li zakazano? Trebalo je doktor opšte prakse da vam zakaže!
–    Nemam zakazano, radi se o pedijatru…
–    Nema veze o kome se radi, trebalo je da vam zakaže, a pošto već nije, dođite sutra ujutru u sedam da zakažete!
–    Gospođo, ne mogu da dođem ujutru u sedam, ja radim. Radi se o detetu od osam godina, zašto doktor ne može sad da je pregleda?
–    Ne može, došli ste kasno (podsećam da nema još 18 sati…), i očekujete da vas primimo, šta vi mislite?!? Doktor radi do 19 i morate da se prilagođavate njegovom radnom vremenu. Dobro ‘ajde, dovedite je sutra u 13h.
Gubim strpljenje.
–    Ne mogu da je dovedem sutra u 13, rekoh vam da radim…
–    DOKTORE IZAĐITE I OBJASNITE OVOJ ŽENI, JA VIŠE NE ZNAM ŠTA ĆU!
Izlazi doktor i kaže – gospođo, bez panike, dete će dobiti opravdanje za izostanak, a vi za nedolazak na posao.
–    Ne želim opravdanja, želim samo da pregledate moje dete. To je za vas 10 minuta posla, ionako nema gužve.
–    Žao nam je ne možemo da vam pomognemo bez zakazivanja.
–    Je li tako?
–    Tako!

Zalupim vrata bez doviđenja, besna kao ris i odem da zapalim cigaru da se malo smirim, a pritisak mi je 200/100, osećam.

Popuših dve, ali ne pomaže. Anđelija sine, rekoh, hajdemo do ORL ambulante da te tamo pregledaju. 
Kuc kuc – zaključano. Kuc kuc na druga vrata – zaključano. Bacam pogled na papir na vratima, piše rad sa pacijentima u popodnevnoj smeni do 20h, javite se na šalter. Na šalteru nema nikog, sestra sa susednog šaltera mi dobaci da ORL ambulanta radi do 17. MOLIM?! Kaže – da, da. Do 17h.
E sad nastaje haos. Sa sve školskom torbom na ramenu uputim se na odeljenje. Dobro veče, dobro veče – dovela sam dete na pregled.

Jedno devojče od medicinske sestre kaže – ambulanta radi do pet, gospođo.
–    Tamo piše da radi do osam, a pošto je sad pola sedam – ja došla sa njom na odeljenje.
–    Neće moći tako, nego siđite na Urgentni, pa će odande da vas pošalju ovde.
–    Prvo, nije ništa urgentno i drugo, šta ima oni mene da šalju, evo sama sam došla. Ne vidim u čemu je problem?
–    Takva je procedura i sad idite…
–    Pokažite mi proceduru.
–    Nemam Proceduru…
–    Kako sad kažete jedno,sad drugo, sad imate, sad nemate, o čemu se ovde radi, dete? 
–    Čekajte da vidim sa doktorkom.
Ode do lekarske sobe i vraća se posle 5 minuta:
–    Žao mi je, ne možemo da da vam pomognemo. Idite na Urgentni, procedura je procedura.
–    Molim? Znate li vi da sam ja slikala obaveštenje na vratima ORL ambulante i da ću da vas dam u novine?
–    Slobodno gospođo, a sad idite.

Zalupim vrata najjače što sam mogla, a sestra ih brže-bolje za mnom zaključa. Veli, ovo je neka luda žena sto posto.

Ono što sam izgovorila izlazeći iz bolnice su najsočnije moguće psovke, koje je moj mozak mogao da izbaci u datom trenutku. Sama sam sebe iznenadila bogatim repertorarom, a Anđelija se umusila,  ne progovara. Vidi dete da je vrag odneo šalu. Misli se, bolje da ćutim – ova moja keva je odlepila načisto.
I jeste keva odlepila, zbog kompletne nemoći koju sam u tom trenutku osetila i koja je bila neopisiva.

• Šta je poenta ovog teksta? Poenta je u sledećem:
• Džabe plaćamo zdravstveno i socijalno osiguranje, privatnici su zakon, samo što za privatnika trebaju novci.
•    NEĆU DA UZIMAM GODIŠNJI ODMOR NITI BOLOVANJE DA ODVEDEM DETE NA SPECIJALISTIČKI PREGLED, BRE, NEĆU!
•    Medicinski radnik ne može da bude svako. Tu moraju da se uvedu testovi ličnosti, inteligencije i opšte kulture prilikom prijema na posao. Na žalost, test ljudskosti ne postoji.
•    Čemu nepotrebna birokratija? Čemu šetanje od ambulante do odeljenja, od odeljenja do Urgentnog, pa nalevo krug? Skroz bespotrebno.

I da zaključim ovu priču u tri rečenice:

Prvo, ko poslednji ode iz ovog grada neka ugasi svetlo.
Drugo, da sam ja doktor, NE BIH DOZVOLILA DA MI PACIJENT OD OSAM GODINA ODE NEPREGLEDAN, PA TAMAN DA JE BILO I PET UJUTRU.
I treće ali ne i najmanje važno, naša bolnica je odraz situacije u našem gradu, a ne zaboravite najvažniju stvar – riba smrdi od glave. Ko razume, shvatiće.

Danica Perović,
Kontakt telefon 063/323-931

Izvor: SDCafe

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!