Home Info Jezava – ubijena reka!

Jezava – ubijena reka!

by redakcija

Neka teorija govori da je naša nekadašnja reka Jezava dobila ime po tome što je ljude, koji su živeli oko nje i/ili u njenoj blizini, hvatala jeza koju je ona izazivala svojom plahovitošću  i čestim izlivanjem iz korita i plavljenjima Godominskog polja i samog grada Smedereva.

A, mene sada hvata jeza od toga što treba da napišem nešto o ubijenoj reci -Jezavi.  Mislim da smem i mogu da pišem, jer sada imam nepune 69 godine, pa dosta znam o njoj, jer sam rođen u njenoj neposrednoj blizini, u uluci Miloša Velikog 46, (Iza, prvo Baba Jokine kafane, a potom „Sembetrije“), i što sam detinjstvo, dečaštvo i mladost proveo na njoj i/ili njenoj blizini. 

Jezava je reka dugačka 47,5 km, i pripada Crnomorskom slivu. Ona je pritoka Dunava i u njega se uliva sa desne strane kod Smederevske Tvrđave. Za Jezavu je vezan interesnatan raritet koji se ogleda u tome što ona praktično ima 2 toka: zimsko+prolećni tok – kada se Dunav ulivao u nju, i jesenje+letnji tok – kada se Jezava ulivala u Dunav !

Faktički, reka Jezava je nekada bila rukavac Velike Morave, ali je 1897. od nje odvojena nasipom. Taj rukavac je dugačak 47,5 km, koji se uliva u Dunav, ali pre toga, taj rukavac, odnosno sada Jezava, se spaja sa rekom Raljom. Za njeno ime vezano je i ime ušća u Dunav, koje se zove Čavrntija, što znači vrtlog. Naravno, to mesto je za ribare bio met, i ono i danas postoji, samo što više nema onih vrtloga, jer je Jezava regulisana 1967. godine, tako da se više ne uliva u Dunav, a na njenom bivšem ušću je izgradjena marina.


 

Međutim, postoji i neke mitološke teorije o nastanku reke Jezave, a nastale su na osnovu pitanja : Iz kog se razloga malena reka Jezava ulila u moćni Dunav baš na ovom mestu na kome se danas nalazi grad Smederevo?

Jedni teoretičari su tvrdili da je Jezava bila privučena umereno kontinentalnom klimom zahvaljujući kojoj se srednja godišnja temperatura baš na ovom mestu kreće od 11 do 12 stepeni došla na ovaj prostor.

Drugi teoretičari su tvrdili da je Jezava do vrbaka na obali Dunava dospela ne svojom voljom, već nošena besnim naletom Košave, gospodara vazduha na ovom delu Balkana.

Neki treći teoretičari govorili su da je Jezava zapravo stigla do ovog mesta prateći let divljih gusaka, konačivši zajedno s njima na proplanku oivičenom hrastovima, jovom, vrbom i kiselim drvetom. Tek ujutro, u osvit zore, ugledala je Dunav koji se lenjo prostirao kroz vekove od zapada prema istoku. Guske poletele prema severu, a Jezava, zaprepašćena veličinom reke pred sobom, oprezno je ušla u nju, najpre lagano kvaseći grudi i čelo, a zatim sve slobodnije, neobuzdanije i strasnije. Tako se Jezava ulila se u Dunav i ostala večno vezana za njega. 

Moja genercija, i generacije par godina starije, ili par godina mlađe, sećamo se velike, lepe i bistre Jezeve. Ona nam je pružala mnoga zadovoljstva. Leti smo se u njoj kupali, i naravno, puno smo pecali. Mnogi su tu naučili da plivaju. Kupanje se odvijalo u svim delovima Jezave, ali je najviše i najčešće puno kupača bilo je kod Kamenjara. Kupanje je počinjalo još u maju mesecu! Na žalost, mnogi su se tu i udavili! Kamenjar se nalazio na desnoj strani Jezave, pored dame (nasip), a ime je dobio po kamenju preostalom pri izgradnji dame. Obala je tu bila malo uzdignutija, a Jezava nešto dublja i sporija.

Na suprotnoj strani bio je lep šumarak, koji smo svi zvali jednostavno – Šumica, zasađen kao zaštita fabrike „Heroj Srba“, dok je još bila Državna radionica. U šumici su mnogi parovai „provodili“ vereme, dok su čekali da odu u biskop. Taj „čuveni“ biskop nalazio se u okviru same fabrike, pa se i sam zvao “Heroj Srba“. Zgrada je u prizemlju imala kancelarije, a na spratu veliku salu za bioskop, ali i za svečane Akademije, pozorišne predstave i druge priredbe. Pored te zgrade nalazila se zgrada u kojoj je bila, najpre Železnička škola, pa Zanatska, da bi završila kao Industrijska škola.

Evo nekih zanimljivosti za vas:

Pri kupanju u Jezavi terebalo je nekim drugarima, a naročito prisutnim devjčicama pokazati neku odvažnost i posebnost. E, naš drug Miki Keš želeo je se „pokaže“ jednim skokom u vodu. Uhvatio je izvsetan zalet, napravio neku bravuru i skočio u vodu. Nešto kasnije izašao je iz nje razočaran i smušen, sav od crnog mulja do pojasa. Naravno, mi smo se svi smejali. On je pri skoku zaboravio da nije kod Kamenjara, te se našao u plićem delu sa muljem. Inače, Miki Keš je Milan Antić, koji sada živi u Nemačkoj. To je poznati stari Smederevac (68 god.), unuk je čuvenog Mite Mečke i sin Bate Mečke. Naime, Dimitrije Antić – Mita Mečka prvi je taksista u Smederevu od 1924. god. sa svojim „Ford-om“. Mikijev otac Miodrag Antić – Bata Mečka pridružio se svom ocu Miti Mečki u taksiranju 1937. god. 

 

Druga tadašnja zanimljivost i neobičnost bila je pojava žene – čamdžije na Jezavi.

Nekada je gradski fudbalski stadion bio preko Jezave iza dame, gde se danas nalazi stadion FK Želazničar. Pošto u tom delu Jezave nije bilo nikakvog mosta, prelazak sa jedne na drugu njenu stranu, bio je moguć samo čamcima. U vreme održavanja utakmica, kada je i gradski fudbalski tim FK Budućnost igrao na tom terenu, prevoz je bio vrlo intenzivan. Tada je navijače godinama, ali i druge „putnike“, prevozila jedna vredna i još uvek živa žena – moja strina Jelena Tasić – Jelka Damlatinka!

Pecanje u Jezavi je bilo skoro primitivno: Neki dobar duži štap, ili ako se imao – neki štap od trske. Tada se uglavnom koristio pamučni konac, ili u boljem slučaju najlon konac. Na kraju konca bile su klasične kupovne udice – kovane, ali je u nedostatku novca udica bila – savijena špenudla. Za plovak su se koristili kupovni plovci, ili su pecaroši sami pravili od guščijeg pera i plute. Potrebe za pecanjem zadovoljavao je i plovak od šaše (tanji deo kukuruzne stabljike).


Ribe je u Jezavi bilo u izobilju: karapatka, crvenperka, bulj, šaran, štuka, karaš, linjak i mnogo kesega. Najveću radost su mi činili upecani barski karaš odnosno zlatni karaš i sunčanica i linjak, jer su bili jako lepi.

Kao mamak koristile su se gliste, mušice, crvići, mamak od hleba, kuvano žito. Najefektivnje pecenje bilo je kod Klanice, jer je sa obe strane isticala otpadna voda puna krvi i drugog otpada. Ako se kao mamak koristila krv, moglo se za sat vremena upecati  „niška“ do metar dužine bele ribe. Niška je bio ustvari vrbov prutić na koji se naticala (navlačila) sva ulovljna riba. Jedina neprijatnost je bila ta, što je taj okoliš u kome se pecalo – neprijatno mirisao. Te niške su se brzo prodavale, tako da su se zarađivale pare za bioskop, čokoladicu ili saladoled. Odrasliji momci i neki ribari su tu i „košarali“.

Osnovni alat za hvatanje ribe u plitkom delu Jezave, iznad Kamenjara, bila je košara – korpa koja nije imala dance i koja se jednostavno polagala u vodu, a rukom hvatala riba u njoj.

U kasnim 50-tim i 60-tim godinama zime su bile hladne i duge, ali su bile prijatne, jer su bile sa puno snega, a nije bilo ni velikih oscilacja u promenama temperature. Samo neznatan broj dece je mogao da ide na zimovanje, na neku planinu, pa smo najčešće svi bili u gradu i sankali se po raznim brdima, ali i po strmim ulicama. Neki odrasliji momci su se pravljenim bobom spuštali sa vrha Carine i stizali čak do Crkve.
Kad se staro korito Jezave zaledi po njemu smo se sličugali, neki sa pravim sličugama na „gvint“, a neki sa nekim pravljenim (zavarenim) sličugama sa uvijenim kanapima. Poznati i česti slišugaši su bili: Nikola Lozić, Boban Jović, Dragan Panić Panika i dr., a ovi sa zavarenim sličugama : Slavko Marković, Dragan Pajdić, Nikola Tasić Cale i dr.

Još kao malog dečaka sa 5 godina otac me je vodio sa sobom svuda, pa i u ribolov, a 1953. god. pošao sam u školu. Te godine izašao je i prvi broj  gradske novine „Naš Glas“, a osnovan je i prvi Košarkaški klub „Metalac“.Tada je grad Smederevo imao je 18.328 stanovnika ! Bilo je to malo lepo, bezbedno, kulturno i srećno mesto. Imalo je 2 biskopa i profsionalno pozorište. Imalo je razvijen sport ; upražnjavali su se svi sportovi pa čak i vaterpolo ! Imalo je lepe i pune kafane. Imalo je manifestaciju „Smederevsku jesen“, koja se onda zvala „Smedreveska revija“. Živelo je mirno i srećno.

Prvo ubijanje Jezave- njeno zatrpavanje -počelo je 1965-te god. bacanjem svog gradskog smeća, šuta i otpadne zemlje oko drvenog mosta, koji se pružao preko starog korita Jezave. Autor ovih redova vrlo često je pecao i kupao se ispod tog lepog drvenog mosta! Mnogi ribari iz okoline vezivali su svoje čamce ispod tog mosta, pa i moj otac Draga Calion, odn. Doktor Cale, kako su ga još Smederevci zvali. Taj most je bio u nivou ulice Miloša Velikog, u nastavku i sadašnjeg pružnog prelaza, ispred fabrike „Heroj Srba“ (danas Želvoz), i vodio je na drugu stranu kopna, koje je ustvari bilo ostrvo. Drveni most, koji kažu da krije neke tajne, pružao se delimično dužinom sadašnjeg nadvožnjaka. Tadašnje kopno – ostrvo je delilo staro i novo korito Jezave. Na tom kopnu živela je familija Nestora Maksimovića, a tu se nalazila i gradska Klanica. Jedno vreme tu su bile i neke zanatske radionice.

Najpre je zatrpano staro korito, levo i desno od tog drvenog mosta. U nastavku je zatrpan i drugi drveni most u starom koritu, sličan ovom opisnom, udaljenom od njega cca . 400-500 metara prema ušću. Na tom mestu danas se nalazi Crpna stanica i prerada otpadnih voda grada Smedereva! Sa zatrpavanjem Jezave je, zbog čestih poplava fabrikre „Heroj Srba“, nastavljeno u starom koritu, tako da je ona u tom delu, praktično u gradskom području, zatrpavana do 1967. god. a onda se prešlo i na zatrpavanje njenog novog korita, koje je prema podacima Vodne Zajednice završeno 1970. god. O tada se Jezava više nije ulivala u Dunav, a na njenom bivšem ušću izgrađena je neka prljava marina, bez plana i budućnosti.

I, tada je načinjena najveća greška na ovim prostorima – tada je ubijena Jezava !

 

Na prostoru zatrpane žive reke Jezave u oba korita, Republička i opštinska vlast su 1975. god. donele odluku, da se izvede proširenje i izgradnja novog dela “Heroj Srbe“  koje je uspešno završeno 1980. god. Kada je fabrika “Heroj Srba“ prešla u vlasništvo  ŽTP Beograd 1994.god. ona je dobila i novo ime „Želvoz“.

Sa izgrdnjom i proširenjem većeg broja fabrika dogodio i veliki bum u velikom prilivu ljudi iz drugih gradova Srbije : Železara, Fagram, Milan Blagojević, Zmaj, 16. Oktobar, Godomin, Jugovo, Dunav Trgovina, Jugopetrol i dr.                                                  

U to vreme u kotinuitetu dolaze mnogi ljudi u Smederevo: najpre su to bili ljudi sa tzv. “južne pruge“, a nešto kasnije još veći priliv ljudi sa Kosova.  Oni, naravno nisu znali gde su : Trafo stanica, Ubiljci, Gornja Vaga, … neki ni danas ne znaju da i mi imamo Kalemegdan, Majdan i Senjak, da imamo Rimski bunar, „Damu“, Zlatno i Katansko brdo,…. Ti novokomponovani Smederevci ne znaju za Dudaru, za Anđinac, Ćirilovac, Poligon, Ljotićevo imanje, niti da je lepa Jezava tekla kroz Mitinac. Oni (većina) ni danas ne znaju da plivaju. Doduše, ni Dunav nije više za plivanje, tj.kupanje, a ni Jezave nema…

U to vreme, i pre toga, u Smederevu je bilo 17 česama (pumpa-šmrk) sa zdravom mineralnom i delimično termalnom vodom i da smo samo nju pili, te da su naše majke sa njom kuvale jela! Komunalno preduzeće je 1965.god. srušilo te javne česme, jer je to bila besplatna voda, kako bi ono moglo da naplaćuje svoju „vodovodnu“ vodu! Za te neke vrednosti, ovi novi smederevci nisu znali, pa su ih (ne)svesno i uništavali.

Deo krivice za nestanak tih smederevskih vrednosti snosimo i mi stari -„ortodoksni“ smederevci, što ih nismo sačuvali, ili što nismo pružali otpor onima koji su ih uništavali.

I šta danas imamo u gradu Smederevu: Imamo grad sa 83.770 stanovnika,… i ničeg dovoljno,…i 10-tak hiljada nezaposlenih, 3,5 hiljad nepismenih, kao i veliki broj mladih a neobrazovanih ljudi (doduše, neki imaju diplome nekih privatnih fakulteta!). Nažalost,  imamo i preostali deo reke Jezave (osakaćena Jezava), koji je praktično mrtva reka!

 

 

Našu živu reku Jezavu, sa njenom florom i faunom, nažalost svih nas koji smo je poznavali, ubili su neki ljudi, koji ništa nisu znali o ekologiji, ništa nisu znali o zaštiti čovekove okoline, ništa nisu znali o značaju čiste vode, niti su išta znali o potrebama Smedereva i nas Smederevaca. Oni nisu znali ni da je Jezava na sebi imala 7 mostova, koje ću ja tužan, ali sa ponosom da navedem.

U širem području grada:
1- Drveni most kod Aerodruma-Lipski most – Zatrpan je kao deponija đubreta, šuta i otpadne    
    zemlje. To je današnja smederevska deponija !
2- Drveni most na Papazovcu kod Poljoprivredne škole – Zatrpan je kao deponija đubreta, šuta 
    i otpadne zemlje. 

U gradu:
3- Drveni most na mestu ispod sadašnjeg Nadvožnjaka (staro korito Jezave) – nekad kod 
     fabrike „Heroj Srba“ (od 1994.g.„Želvoz“) – Zatrpan je kao deponija đubreta, šuta i 
     otpadne  zemlje.
4- Drveni most na mestu današnje Crpne stanice – (staro korito Jezave) – Posečen i    
    povađeni stubovi – Zatrpan je kao deponija đubreta, šuta i otpadne zemlje. Bio je paralelan    
    sa današnjim betonskim mostom.
5- Metalni most – Železnički kod Tvrđave između 2 Svetska rata – Srušen.
6- Betonski most na novom koritu Jezave – Postoji i danas, ali nije pogodan za saobraćaj,
7- Drveno-metalni most od Tvrđave do dame, građen u vreme II Svetskog rata – Srušen.

Pisac ovih redova je imao sreću i zadovoljstvo da po mostovima 1-, 2-,3-, 4-, i 6-  hoda i trči, a da po mostu 6- i vozi svoj automobil !

Dragi moj čitaoče, vidi ti sad sledeće činjenice. Neki gradovi dobili su imena po rekama : Beč (Wien), po reci Vijeni, Moskva, po reci Moskvi, Ljubljana, po reci Ljubljanici, Niš, po reci Nišavi,….itd. A, neki gradovi su poznati po rekama koje kroz njih protiću : Pariz po Seni, London po Temzi, Rim po Tibru, Prag po Vltavi, Varšava po Visli, Kairo po Nilu, ali i Skoplje po Vardaru, Sarajevo po Miljacki, Mostar po Neretvi, Zagreb po Savi,… a, Beograd i po Dunavu i po Savi.
Pa, zašto onda ne bi Smederevo bilo poznato i po Dunavu i po Jezavi ? E, pa više nije moguće, jer su 60-tih i 70-tih Jezavu ubili neki ljudi, koji su bili „Nove demokrate“, „Ahitetke“ i „Spiholozi“ (Neki od njih su sebe tako nazivali), te bi oni, po meni, trebali da skoče u „Skeptičku jamu“ (kako su oni govorili) !

„Istina je, međutim, da je Đurađ Branković na početku svoje vladavine ostao bez prestonice, jer je Beograd, po ranijem ugovoru, nakon smrti despota Stefana Lazarevića morao biti predat Ugrima, pa je Đurađ bio prinuđen da sebi sagradi novi dvor. To je i učinio na, u tom trenutku, najboljem i najlepšem geografskom mestu u Despotovini – na ušću Jezave u Dunav.“ „ Samo retki srpski gradovi su imali privolegiju, te su nastajali onako kako je Smederevo nastalo. Za razliku od onih, koji su gradovima postali tako što su izrasli iz sela i drugih naselja, despot Đurađ Branković je Grad Smederevo podigao baš sa namenom da bude prestonica. “

Grad Smederevo je to zaista bila prestonica, i to dva puta ! 
Samo tada je Smederevo imalo obe žive reke i Jezavu i Dunav !

 

Nikola Tasić Cale
Dipl.maš.inženjer (U penziji)
Stari Smederevac

Izvor: SDCafe

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!